Hvala posetiocima ovog bloga. Nadam se da ćete uživati u mojim pričama i slikama na svili. Svaka sličnost sa likovima i događajima je slučajna.
петак, 12. јул 2019.
уторак, 9. јул 2019.
Pesma malih kosova
U tišini dana tražim reči
U tišini večeri tražim oproštaj.
Iako je imala sve što poželi nije bila zadovoljna. Imala je utisak da joj nedostaje nešto. Morala je tragati . Plela se u lažima svoga tela. Sopstvene reči su je pekle nemilosrdno i bez milosti su ostavljale duboke ožiljke. Mnogi su trčali njenim stazama.
Pred ljudima se skrivala. Nije želela da pokaže tugu i bezbroj minulih dana potrošenih bez namene. Uvek je neko drugi bio kriv. Neko drugi je nosio krivicu neprospavanih noći i kišnih dana. Njeno je bilo da leti , da sama sebi dodeli krila nevidljivosti, da topi asfalt trotoara po kome prolazi, da tršavom kosom dodiruje plave nebeske svodove. Nije gledala druge. Bez strasti ih je gazila. Bila je savršena. Ubrzo ju je pregazla neka druga ona.
Nije prihvatala. To nije bilo moguće. Sve je bilo savršeno, prijatelji, svaka neprospavana noć u noćnom baru, svaki dan u ispijanju bezbrojnih šoljica kafe i kratkih pića koja je prestala da broji.
A godine su nosile.
Previše.
Godine su donosile.
Previše onoga što nije želela i što je na njenom licu ostavljalo duboke tragove.
Jednoga dana se nije probudila. Ostala je zarobljena u mladosti neobuzdanih želja i modrih, pod nebom provedenih noći. Kroz otvoren prozor je dolazila pesma malih kosova.
четвртак, 4. јул 2019.
Gde je kraj
Početak i kraj
Zajedno?
Gde se dodiruju
Smeju
Stvoreni da traju?
Gde je mesto
Gde sivi oblaci skupe svoj teret
Pa otežali
Krenu na put?
Gde je mesto na kome počinje
Svirku
Uznemirena snaga vetra?
Gde je mesto gde njegova snaga
Naraste do nemogućeg
Istutnji se, jenjava,
Na kome se završava?
Gde je kraj svih krajeva?
Gde?
четвртак, 20. јун 2019.
Kroz beskrajne daljine
Pomalo žućkastom. Tražio je tragove koji su značili reči. Gledao je , ali ih nije video.
U rukama je nosio vetar stvoren okretanjem tankih točkova trkačkog bicikla, starog, ali dobro opremljenog novim tankim gumama koje točkovima daju veliku brzinu. U očima je nosio osmeh devojčice koja danas sedi tri klupe iza njega. Uši su mu odzvanjale glasnom muzikom dobijenom s mobilnog telefona, koji mu je trenutno uskraćen, a baš bi mu lako išle ove reči uz dobar ritam.
U nogama je nosio fudbalsku loptu. Kožnu. Onu koja prima nabolje udarce unutrašnošću kopačke, a koju je dobio za rođendan od one iz treće klupe.
Kosa je nosila majčinu ruku. Istu onu koja je najbolje znala da razbaruši žbun na njegovoj glavi i da na savršen način pokaže bezgraničnu ljubav i brigu.
Malo je stisnuo usne. Očeve. Od njega je nasledio ljubav prema slobodi zelenog prostranstva čiji maleni deo vidi kroz rešetke na visokim prozorima.
-Da imam krila
Poleteo bih,
Vikao,
Pevao ,
Nosio osmeh
Kroz beskrajne daljine.
Lice je napravilo izraz blagog tugovanja uskraćenim. Šteta što to ne može da napiše na papiru. Lako je protresao glavu, otrerao nemirne misli i uzeo grafitnu olovku.
Negde
Spava nevidljivi
Bez dobrih misli
Bez glasa razuma
Bez toplih reči ispod plavog pokrivača.
Negde u nerazumljivom
Spava nerazumljivi
Bez objašnjenja
Bez govora
Bez pruženih ruku da primi milost.
Negde u tami
Tuži tama
Bez jutarnjih rosnih kapi
Bez večernjih sjajnih zvezda
Bez blistavih mesečevih iskri.
Ne razume život.
четвртак, 13. јун 2019.
Negde ispod plavog neba
Ispod plavog neba
Spava pokrivena izgubljena pesma.
Ne skriva se
Ne taji lepotu ispod pokrivača
Ne traži dodir oka
Ne traži glas
Ćuti i čeka.
Vraćala se sa posla laganim korakom. Vrućina koja je harala preteško je padala po njenoj kosi i telu. Na momente se činilo da je Saharska toplota na neobičnim krilima doletela iz daljine, pa da se pustila na prostore Panonije. Asfalt je zračio dodatu toplotu. Zidovi takođe.
Srećom, pa su lake baletanke imale gumeni đon, inače bi, bar joj se tako činilo, toplota asfalta dodirivala tabane.
U ruci je nosila plastičnu kesu sa kupljenim kobasicama, ne zato što su joj se jele, već što su se brzo spremale, i parče belog neslanog kriška sira. Šarenu torbu je prebacila preko ramena, da bi slobodna ruka mogla dopustiti bogatstvu lepeze koju su činile građevine Barselone snagu stvaranja povetarca s mirisom tamjana veličanstvene katetdrale.
Nije se mogla odupreti mislima koje su navirale i stvarale jednu sasvim novu magijom začinjenu sliku letnjeg dana. Pred očima joj je izletela slika beskrajnog morskog plavetnila solunske luke. Bio je isti topao dan, iste baletanke i lepeza, razlika je bila u malom slamnom šeširu. Slika je bila stvarna toliko da je čula galebov krik i osetila milovanje morskog povetarca na svom licu. Osmehnula se i jače zamahala lepezom ( slika Barselone se čudom uklapala). Vetar stvoren čarobnim štapićem je pričao o svetlosti osunčane plaže, o belom kamenu morske obale i kočijama koje su ispod razgranate krošnje palme čekale turiste. Pričao je i o nekim tužnim morskim lađama.
Jače je zamhala. Pojačao se galebov krik praćen muzikom iz malog kafića. Zamirisao je roštilj.
Otvorila je oči. Goreo je vazduh. Ušla je u ćevabdžinicu i poručila dve pljeskavice. Sela je na pletenu rastan stolicu.
Nestalo je more, luka i galebovi.
Crna mačka je ležala u hladovini postavljenog suncobrana. Izvadila je paketić kupljen u mesari. Mačka se bezglasno proteglila očekujući da će biti oterana. Umesto toga dočekala je mesni zalogaj.
Vrućina se pojačavala. Pokupila je nov paket i nastavila put kući. Na vratima ju je dočekao pas obrastao gustom dlakom s isplaženim dahtavim crvenim jezikom.
- Prvo vode tebi...baš ti je toplo...čudan si ti drug...a nemaš ni tri razreda osnovne škole...
уторак, 11. јун 2019.
Klatno
limeni krov je puckao i podrhtavao u želji da se odupre beskrajnim toplotnim zracima koje je usijana zvezda slala s nebeskih visina. Bio je čvrsto napravljen, ali osetljiv na toplotu. Širio se koliko je mogao. Osnovu su činile metalne cevi dobrog sastava koje su celoj konstrukciji davale čvrstinu i osiguravale dodatnu stabilnost na čvrste temelje zalivene debelim slojem betona.
Ispod ustreptale limene duše vrcalo je od života. Pod njegovim okriljem par slepih miševa, kojima dnevna toplota efekta staklene bašte nije nimalo smetala, je našao svoj dom. Svake večeri bi posle zalaska sunca, sa prvim mrakom izletali iz svog ugla i odlazili u bogat noćni lov. Samo su retki znali njihove tajne puteve, za uzvrat, oni su dozvoljavali jednom paru plavih očiju da ih vidi.
To se dešavalo u strogoj tajnosti kako bi se osigurao njihov mir, ali i mir ostalih stanovnika nove šupe.
Nova je nikla na prostoru stare, oronule, opsednute brojnim glodarima, koji su podrili njene temelje i doprineli opasnosti od rušenja. Stari stanovnici su se razbežali pri prvim udarima drvenog malja, a novi su s nestrpljenjem čekali svoje vreme.
U suvom prostoru mnogi su pronašli svoje parče doma. Kako zbog nedostatka novca nije postavljeno staklo na ulaznim vratima ona su bila , ostala i predstavljala slobodan ulaz za dobrodošle goste i pristojne domaćine. Ispod samog ulaza vrapci su pronašli svoje mesto. Često ih je par plavih očiju posmatrao i radovao se budućim prinovama. Pravili su gnezdo svom umešnošću svih vrabaca od prvoga dana postanka. Vešto su kljunovima hvatali leteće paperje drugih ptica, tanke vlati sasušene trave i pokoju uvelu laticu zakasnelih i nikada oprašenih belih cvetova višnje čija ih tuga nije doticala. Oni su živeli za danas i uživali u svom životu onako kako bi svako drugi na njihovom mestu. Na
svu sreću nisu svi želeli da budu vrapci. Iza svoje živosti su krili strah i nepoverenje prema bićima koja dišu i nemaju perje. Voleli da izazivaju crnobelog psa, a radost im je pričinjavala krađa hrane iz njegove stare olubljene šerpe. Nisu prestajali ni kada bi neki neoprezni pripadnik njihove vrste doživeo kraj u čeljustima načičkanim oštrim zubima.
Bili su tu, na svome. Izbegavali dodir s crnobelim i čekali njegov duboki san ili trenutnu zanesenost pojavom komšijskog mačka.
Unutra, ispod limenog krova, u njegovoj toploti i sigurnosti neprokišnjavanja sitniji i krupniji osmonožci su ispleli i podigli svoje carstvo.
Najbrojniji stanovnici su bili paukovi malog okruglog tela s dugim vitkim nogama, lako prelomljenim i uvek spremnim za brzo delovanje. Bilo je i malih, smeđih s kratkim nožicama, nežnim poput najfinije svilene niti. Iako različitih vrsta i veličina nisu se prepirali i otimali za životni prostor. Poštovali su tuđe, ali su čuvali svoje. Tako da je vladao mir. Pometnja bi nastajala kada bi se sirkova metla umešala u njihov život. Tada bi se poput ratnog vihora koji sve briše razišli na sve strane sklanjajući tela od propasti. Srećom nisu bili ubijani, pre bi se moglo reći da im se oduzimao dom i pravo na reč. Ubrzo, kada bi metla otišla na počinak izvirivali bi iz svojih skrovišta i opet nastavljali predenje. Do jutra bi posao bio završen, a u šupi bi bio uspostavljen poredak mira.
Svi su bili svedoci velike tragedije kakvu nije pamtila ni stara zemljanica. Velika žuta mačka je u kartonskoj kutiji punoj starih novina na svet donela žuto- belo mače. Tihim glasom je objavilo dolazak na svetlost dana, ali ga je tišina vratila u mrak. Svi stanovnici su ćutali. Plašili su se da dišu. Pustili su da ga velika žuta bespomoćno vraća u život. Bez reči su pratili njen tihi skok kroz vrata bez stakla. Mali žuti je beživotno ležao u kartonskoj kutiji punoj bezvrednih starih novina.
Tišina je zvonila kroz tela stanovnika. U znak počasti slepi miševi su se poput zastava na pola koplja lako zaljuljali, dokazujući da je Zemlja okrugla.
Par plavih očiju je plakao.
четвртак, 6. јун 2019.
среда, 5. јун 2019.
Bagrem
Odnekud spusti
Na stari bagrem
Zadrhti kora na stablu budnom
Oteža bezglasni udah
Debla ponosnog
Koren mu čvršće uhvati
Zemljani dom.
Štitom stolisnih grana
Na kišu što stvori duboki
Davno presahli mulj
Protegnu telo
Oboji svetlom deo pogleda svog
Okićeno poslednjim procvalim grozdom
I pusti jad u nebeske visine.
Zaplaka u čast minulih dana
Poslednjom suzom sklopi oči
I potonu kroz maglu u sećanje
Što skri u daljini svojih brojnih dana.
Pomreše pčele što praviše med
Srne utihle
Zbunjene hladnom oštricom
Ne gledaju tugu starine.
Zatvori srce drevni bagrem
Utone u dubok san.
I noć beskrajnu.
четвртак, 30. мај 2019.
Kada ne znaš šta ćeš
ne viči
ne gazi.
Milost oseti kao nikada pre!
Kada ne znaš šta ćeš
rukom mahni
uhvati dan.
Kada ne znaš šta ćeš
udahni duboko,
primi miris lipovog cveta
i latica crvenih dar.
Kada ne znaš šta ćeš
pusti skriveni osmeh,
raspleti kose,
uhvati vetra ples.
Kada te zao glas iz potaje vreba
dotakni pauka mrežu,
zelenog mora travu,
jutarnji pev slavuja,
prvi sunčev zrak.
Pa poleti
Visoko
Ne zaustavljaj let.
Dotakni zvezde i mesec
iza snenog oblaka.
U
miru neba svog
nova vrata otvori
i govori, govori.
Crno - beli svet
prevrnu paorska kola i da kao mlada nosi beleg konjskih kopita na svom telu, bila je pseća kućica.
Živele su jedna pored druge, ali su im misli bile nemerljivo daleko. Svaka od njih se borila na svoj način s vremenom i svojim stanovnicima. Šupa sa mnoštvom glodara u zemljanim zidovima i lagumima koje su oni pravili, parovima dosadnih vrabaca i njihovim potomcima ispod drvenih gredica, a manja je vodila bitke sa svojim stanarom i njegovim podstanarima.
U manjoj je omanji pas čamio, trpeći ispod svoje guste dlake podstanare. Samo bi se povremeno protresao lupkajući nogom o zidove, stavrajući zvuk detlićevog kljuna. Glava mu je ležala na pragu kao na najmekšem jastuku, a uši su mu blago dodirivale tlo.
Povremeno bi u nebo pogledao svojim šarenim psećim očima. Levim uhom, obraslim gustom dlakom je osluškivao daleke upozoravajuće tonove nadolazeće grmljavine.
Povremeno bi zevnuo prateći nov tup odjek. Znao je on za mnoge preteće, strašne oblake i munje koje su sipale s nebeskih svodova. Bio je bezbedan u svoja četiri zida bogato ukrašena masnim tragovima guste dlake.
U trećoj kući su živeli dvonožni. Iz nje je dopirao miris kuvanog kupusa. Nije ga voleo, ali bi olizao činiju ako ostane za nju. Nije odbijao hranu.
Nije se žalio, otimao ili opirao kad su mu oko vrata stavili kaiš skinut s dedinih pantalona. Bio je srećan slobodom koju mu je davao štrik po kome je alka klizila. Taj zvuk ga je opijao. Tokom noći je bezbroj puta jurio s jednog kraja na drugi uz piskave zvuke potpomognute njegovim zvonkim lavežom. Bežale su i mačke i sove, sklanjali se slepi miševi i izbegavali lov na njegovoj teritoriji.Samo bi dvonožni svojom vikom remetio lepotu tame.
Sada je mirno ležao i osluškivao daleke zvuke grmljavine koja je malo pomalo približavala.
Bio je bez straha.
Savršenstvo prirode mu je davalo snage. Živeo je u skladu s njom i njenim pravilima. Na njegovom štriku je tokom dana gazdarica širila veš da se suši. Tako je bilo i danas. Levim okom bi pratio lagano njihanje haljine čije mu boje nisu značile ništa. Video je samo crno bele pruge, na čijim su krajevima cvetali opet crno beli izvezeni cvetovi.
Osećao je da će se nebo osloboditi tereta.
Lako je pogledom prešao s haljine na sto na kome su se sušile patike s kojih je davno, još dok je bio štene, izgrizao pertle. One su služile kao uspomena za njega- na vreme kada ih je kao nove bacao u vazduh i u punoj brzini hvatao u letu, pa trčao mašući repom. One bi se plele u svojoj nemoći. Toliko je bio zanesen igrom da nije primetio blizinu dečjeg trotočkaša. Samo se prevrnuo preko njega pravo pred dedine noge. Očešao se o nega, a iza njegovog uha je ispala zadenuta četvrtasta drvena olovka. Deda se nije ljutio, nije ga tukao, već počeškao između njegovih dlakavih ušiju.Tada je po prvi put čuo jasno žubor daleke vode u planinskom potoku, smeh neba i pev ptica selica.
Danas , dok mu je kroz misli klizio davno minuli dan, taj zvuk se pretvorilo u dobovanje prvih kišnih kapi o limeni krov njegove kućice.
Uskoro je lilo iz neba.
Povukao se unutra tako da mu je samo vrh njuške virio napolje. Voleo je golicanje kišnih kapi i njihov neponovljivi ples. Svirala je grmljavina, a haljina na štriku je izvodila svoje valcer korake dodirujući krajevima rukava blatno tlo. Dok su pruge nestajale tonuo je u vlagu vazduha skupljajući izgubljene pseće duše pod svoje okrilje.
Dvonožni su u strahu zatvorili prozore.
четвртак, 16. мај 2019.
Zaboraviću
Zaboraviću da se probudimZaboraviću Đurđevdan,
Zaboraviću stihove Desankine
Sjaj Večernjače
Zaboraviću oštre reči
Zaboraviću prvu suzu
Zaboraviću pozorišnu sezonu
i ukus jutarnje kafe
Izbrisaću iz sećanja godine
Dani neće postojati
Izbrisaću tragove u pesku
Izbrisaću korake ostavljene na mekom šumskom tlu
Izrisaću rečno korito.
Zaboraviću pesme i
priče
Nestaće romani i drevni spisi
Nestaće sjaj oka i vedrina glasa
Sve će mirno počivati pod talogom brojnih dana
Pamtiću
Samo pev duša
Ispod zvona dalekih.
Fotografija Dragan Đukanović: Ispred ulaza u Crkvu Hristovog rođenja.
среда, 15. мај 2019.
Pod krošnjom
Veče je zagospodarilo
Produženom rukom dana
Dugih prstiju
Crvenim
Izgubljenim suncem obojenim noktima.
Nemilosrdno
.
Nosilo je vlagu jutra
Dan obojen sivim nebom
I miris oštre noći.
Drhtale su duše
Pod opijenom krošnjom zelenom
Tražile su milost
Sjaj meseca
Lak san.
Nebo se zatalasa
Duša osta prazna.
Produženom rukom dana
Dugih prstiju
Crvenim
Izgubljenim suncem obojenim noktima.
Nemilosrdno
.
Nosilo je vlagu jutra
Dan obojen sivim nebom
I miris oštre noći.
Drhtale su duše
Pod opijenom krošnjom zelenom
Tražile su milost
Sjaj meseca
Lak san.
Nebo se zatalasa
Duša osta prazna.
Пријавите се на:
Коментари (Atom)
