уторак, 9. јун 2020.

Putopis: Arača

U  nepreglednoj ravnici,  u ataru između Novog Miloševa i Bečeja ,  se s
ponosom i  sećanjem na neka bolja zagonetnija vremena  u kojima su se  reč i  obraz cenili iznad svega, uzdiže ostatak nekadašnje građevine. Vidi se iz daleka , sa sivih linija koje znače puteve. Oduvek su se ovde preplitali putevi, prolazili su hodočasnici i ratnici, vitezovi i  čuvari granica.  Oduvek je seljak ovde molio Gospoda za bolji rod. Neki  prolaznici su zastajali s divljenjem, neki s prezirom, a neki su bili potpuno ravnodušni.
Put nas   je neobeleženom i neuređenom  stazom doveo do starog benediktanskog manastira čije datiranje dopire do vremena  jedanaestog , dvanaestog i trinaestog veka. Priča se da je sagrađena na ruševinama stare crkve iz jedanaestog veka, obnovljena u dvanaestom i trinaestom veku, da bi bila srušena od strane Turaka, s namerom da nikada više ne bude obnovljena. Nažalost te želje su ostale ostvarene. Ostala je do današnjih dana neobnovljena, usamljena, nemi svedok neke bolje prošlosti.
 ARAČA
Iznad zelenog polja mladog kukuruza i ustalasale pšenice svedok  viteštva i časti u  tišini krije svoje tajne. Njen mir remeti samo povremeni zvuk automobilskog motora i  tihi govor retkih posetilaca.
U visinama iznad kamenih svodova i kamenih lukova golubovi imaju svoje stanište. Oni u noćima kada se probude duše usnulih kaluđera uvuku glave pod siva krila ne usuđujući se da gugutom odaju svoju prisutnost, u nadi da će opravdati svoje prisustvo i  nečist koju ostavljaju za sobom.
Do ulaza u ostatke nekadašnje panonske lepotice vodi ciglena putanja.  Uredno složena, opeka poređanih da čine stazu  širine manje od metra, staza prati neravno tlo i laganim usponom dovodi do platoa ispred nakadašnjeg manastira. Ona  tera posetioca da uspori hod, da se pogne i pokloni senima koje spavaju u mladom bagremovom šumarku koji opasuje ovo mesto čuvajući ga od zimskih snegova i  severnih vetrova. Dodiruju se  njegove kose uznemirene prolećnim verom, upijaju prve kapi kiše i  prenose samo retkima govor prošlosti. A prohladan vetar plače.
Iz šumice svud poput rasutog zrna ječma izbijaju kamene gromade otkinute od velike građevine.  Vide se obrađene kamene rozete i delovi kamenih stubova. Čame i čekaju da budu vraćene na svoje mesto. To su ostaci zidova zgrada koje su bile u neposrednoj blizini manastirske crkve. Odvaljene gromade svedoče o veličini i čistoti ovog zdanja. Iz  šumice izbijaju ostaci kamenih  spomenika spod kojih u viševekovnom miru počivaju duše upokojenih žitelja nekadašnjeg viteza ravnice.
Neobeleženi grobovi nekadašnjih žitelja su svuda okolo, pa posetilac olakša hod i umiri srce. Ne usuđuje se da glasno govori.
Trava oko Arače je uredno pokošena, postavljene su kamere(napajaju se energijom iz solarne ploče)  što dokazuje da ljudska briga o ovom mestu postoji i da je moderan čovek negde u sebi zadržao vrednosti nekadašnjeg viteštva, možda je to nedovoljno, ali postoji.
 Prelepi kameni svodovi  i lukovi dostojni poređenja sa najlepšim građevinama sveta  svojoj opomeni dodiruju samo nebo.  Uzvišeni,  iz daleka dozivaju namernike da osete deo nekadašnjeg života na ovim prostorima. Poslednja obnova je bila sedamdesetih godina prošlog veka.
Nadamo se novoj.
Ako prolazite, skrenite s puta, malo vožnje po truckavom putu će vam se isplatiti. 






Fotografija Dragan Đukanović

четвртак, 4. јун 2020.

Putopis : U tem Somboru

 Jedan od najlepših gradova Vojvodine, opevan i hvaljen  u mnogim pesmama i
pričama se raspukao pred našim  očima. Iako su se na nebu smenjivali oblaci, a prohladni vetar poslednjeg majskog dana nes terao da čvršće,  baš poput putnika iz priče,  zategnemo svoje ogrtače i zavučemo vratove u kragne, on se osmehivao.
Bogata istorija ovog grada priča svoje priče kroz lepotu građevina koje okružiju prelepu zelenu pešačku zonu. Sa svih strana zeleno u svojoj ljubavi prema životu živi i grana se.
Uz pesnika
Cvetne leje parkova i balkona osvajaju srce prolaznika, slučajnih namernika ili samozvanih gostiju kakvi smo mi.
Velika pešačka zona je okićena skulpturama znamenitog Pavla Blesića, pa vas tu čeka knjževnik Veljko Petrović, snimatelj Bošnjak Ernest koji stoji na postolju sa tri zvezdice na kojima na ćirilici, latinici i na mađarskom jeziku piše njegovo ime
sa dodatkom: KAD BI SOMBOR BIO HOLIVUD.

...a kad mi dođe da prsne glava...
Ne može se zaobići klupa na kojoj sedi skulptura Laze Kostića koji u ruci drži knjigu sa svojom najčuvenijom pesmom SANTA MARIA DELLA SALUTE.   Pesnik izgovori stihove, ispriča da se našao licem u lice sa venecijanskom Santa Maria della Salute, pa u tišini podstreknut neizmernim poštovanjem iz otvorene knjige svoga uma čita stihove jedne od najlepših pesama.
Postane čovek ponosan na grad koji je iznedrio znamenite ljude.
Ponosni ste dok šetate parkovima, sedite na klupama ili pijete kafu u čuvenom etno  restoranu ,,Fijaker".

Nažalost ostajemo uskraćeni pogleda na najveću sliku  u Srbiji,  koja  se nalazi u zgradi Županije,  ,,Bitka kod Sente" - ulje na platnu (28 metara kvadratnih) .
 U Karmelićanskoj crkvi su najveće orgulje u Srbiji. Tu ulazimo unutra. Pre nas  ulaze gospodin i gospođa na nedeljnu misu. On nas pokretom ruke poziva da dezinfikujemo ruke.  Tišina i zvuci orgulja. Gotovo  nestvarno...
Kratko se zadržavamo u želji da ne remetimo službu.
Šetamo pored gradske biblioteke, muzeja, pozorišta, ne smeta nam vetar ni preteći tamni oblaci. Žao nam je što je muzej zatvoren, kao i Galerija Milana Konjovića.
Lazina kuća
Jedna od znamenitosti Sombora je ste Peščani sat   Jovana Čakora koji se danas nalazi u muzeju( na našu žalost bio je zatvoren) sa simboličnim natpisom: ,,Jedan ti je od ovih poslednji". Rečenica koja se odnosi  na sve i svakoga pod nebeskim svodom istinita i upozoravajuća- ne može se izbeći svoj čas.
Poseta Somboru se ne bi mogla završiti da se ne poseti kuća u kojoj je živeo i stavrao Laza Kostić. Kažu da je u njoj napisao pesmu posvećenu svojoj velikoj neostvarenoj ljubavi prema Lenki Dunđerski.
Ipak najlepši su ljudi- vedri, nasmejani , deca u kolicima, dečaci u brzoj jurnjavi za golubovima...
Ostaje samo da se kaže: Sombor se mora videti!
Ulaz u crkvu

Županija u kojoj se nalazi čuvena slika ,,Bitka kod Sente"
Biblioteka
Ispred,,Fijakera"
Vreme je za film...


Fotografija: Dragan Đukanović


понедељак, 1. јун 2020.

Put je vijugao.

Put je vijugao.
Smenjivale su se njive pod ječmom zlatastog klasja, sa pšenicom još uvek zelenom. Mamile su osmeh bulke vatreno crvenih cvetova koje se ponosno uzdižu iz žita i lagano plešu vođene dirigentskom palicom prolećnog vetra.
Laste se nisko spištaju  i krilima dodiruju vrhove plodnih žitnih polja i u brzom letu,  otvorenih kljunova love pženične žižke, još uvek nedovoljno stasale da bi se sklonili ispod zelenih opni zrna.  S punim kljunom bi se dizale u visine i radosnim kliktajima bi pozdravljale nebo, dolutale zrake sunca ispod,  u pramenovima,  razvučenih modrih  oblaka.
Spajalo se modro i modro u životnoj radosti.
Točkovi hvataju put bez milosti sa nemim brojanjem pređenih kilometara.
Oči čoveka su sa tugom okrznule velikog krupnog jazavca oko koga su se skupljali rojevi muva. Ležao je bez života, s glavom položenom na gomilicu blatne zemlje na kojoj su se videli tragovi šara koje ostavljaju još uvek ne skinute zimske gume.
- Jesi li videla?
- Da, jesam.
- Ne razumem,  kako neko može da ga pregazi...
- Možemo da mislimo da nije namerno...
Razgovor je tekao dok su pogledi hvatali sporo kretanje preko bele linije koja deli put na dve polovine. Okruglasta pljosnata lopta.
Čovek je naglo zakočio.
-Moram da je spasem...
Žena je izašla iz auta.
Čovek je lakim trkom, ne bi li stigao pre crne tačke koja se približavala iz daleka,  došao do kornjače,  odnekud zalutale preko kolovoza u potrazi za ko zna čime.
Možda je tražila novi dom, prijatelja ili je htela vlat trave koja se lepše lelujala sa zapadne strane.
- Tako. Preneo sam je onamo gde joj je glava bila okrenuta. Na zapad.  Da si samo osetila kako se uvukla pod svoj oklop. Ko zna šta je pomislila?...
Zakopčaj pojas, nastavljamo dalje.
Utonuli su u svoje misli, onako  bez reči,  uz Vivaldijeva ,,Četiri godišnja doba" u slavu svih kornjača pod nebom plavim.  Auto je  uz tiho brujanje nastavio svoj put.
Put je vijugao.

Fotografija preuzeta iz ,,Lovačkih novina" .

петак, 29. мај 2020.

Hoću svetlost



Neću da slušam
Neću da sedim
Neću da gledam
Neću da padam
Neću da tonem
Neću da spavam
Neću da grizem
Neću da plačem
Neću da idem
Neću da skačem
Neću da plivam
Neću da vičem
Neću da ćutim
Neću da gutam
Neću da sečem
Neću da presečem

Neću kolač
čokoladu
keks
vino
kolu
voćni sok.

Neću
kuću
stan
ulicu
trotoar.

Neću
film
tango
evergrin
džez.

Neću  i neću!

Hoću svetlost  na nebu plavom.

субота, 23. мај 2020.

Osvajaj svet

htela bih ti dati
svo nebo sveta

htela bih ti dati
bogatstvo planina

htela bih ti dati
mrežu sigurnih puteva

htela bih ti dati cveće
uvijeno u jutarnju rosu

htela bih ti dati
vlat pšenice kad naliva zrno

htela bih ti dati
pticu u niskom letu

htela bih ti dati
sazvežđa daleka

htela bih ti dati zrno
pustinjskog peska
što put nađe u kapi kiše

htela bih ti dati
svežanj ključeva čuvara
što čuvahu izgubljene duše

mogu ti dati ovo malo
vode na mom dlanu

pa napojen
osvajaj svet

уторак, 19. мај 2020.

Buđenje

Malo  je molitvi  pod rukom Gospoda
Malo je dana pod nebom panonskim
Malo je duša čistih.

Naljutismo Nebesa
Svojim nedelom
Slepilom
Prema bližnjemu svome.

Izgubismo dar
Milosrđa,
Tihih reči
Pomoći potrebnoj.

Veo neprovidni
Pokri mekotu duše
Oteža je do sive prašine beskišne.
Uprlja prahom drevnim.
 
Probudiće se s vlagom radosnom
Okupanoga jutra.

Slika na svili- Buđenje.

петак, 15. мај 2020.

Dok bagrem miriše

Kroz otvoren prozor je u naletima vetra koji je pomerao prozirnu zavesu, ulazio
miris bagremovog cveta.
To golicanje, igranje mirisa  i vetra ju je nateralo da skrene misli sa tastature na dešavanje napolju.
Napustila je mesto na kom je sedela.
Računar je ostao uključen.
Prišla je prozoru i duboko udahnula. Duboki udah ju je presekao toliko da ju je zabolelo ispod desnog rebra. Dok ju je bol sekao kroz telo je proletela toplina, a ona se pretvorila u mrak.
Ležala je na niskoj, kržljavoj travi koja je rasla pored kanala Dunav- Tisa- Dunav.  Iz dremke ju je prenuo nepoznati glas: Zašto spavaš na suncu? Hoćeš li da te udari sunčanica, da oslepiš ili ostaneš bez vazduha? Ili si spremna da me sretneš?
Otvorila je oči. Morala ih je protrljati. Pred njom je stajala žena lepote kakvu nikada nije videla. Lica blago pokrivenog bujnim uvojcima plave kose koja se spuštala do same bledunjave trave.  Kontrast je bio nestvarno jasan.Žena je bila bosa. Jedina odeća koju je imala je upravo ta kosa, gusta i besprekorno uvijena u lokne iz kojih su izvirivali upleteni pupoljci najlepšeg livadskog cveća. Mirisala je menta. Zečja trava se igrala.. Žena je lako pokretala ruke. Sa svakim pokretom,  u njenim rukama su se smenjivali cvetovi bulki i divljih jorgovana u jednoj ruci, a na drugu su brzim pokretima krila  sletale male laste hladeći lice svoje gospodarice.
Žena je naglo skočila. Razum joj je govorio da ne treba da se plaši, ali plašljivo srce je bilo jače. Lupalo je tako da je pridošlica mogla da ga čuje.
- Ne plaši  se. Ne prikazujem se svakome. Ti si moga imena. Tebi mogu. Da li znaš da si trebala da nosiš drugo ime?
Odgovor nije izlazio iz otvorenih usta.
- No,  nije ni bitno. Tu sam da ti kažem.
- Da...mi kažeš... Kaži mi ko si ti?
- Ja sam Vesna.
-Vesna - boginja plodnosti i proleća? Gde ti je jabuka , zar ne treba da je držiš u ruci?
- Jabuka? Da. Mogu , ali su mi s proleća draže lastvice i ove bulke jarkocrvenih sedefastih latica. Uskoro ću ih prosuti po njivama panonskim. Kad se zacrvene prolaznik će morati da zastane.
Ali nisam tu za to!
Još samo jedno da uradim. Da raspuknem cvetove belog badrema. Pa da ti kažem razlog našeg susreta.
Vesna je lagano, pokretom primabalerine, podigla ruku sa lastavicom prema mladom bagremovom šumarku. Nekakvo iskričavo treperenje je dotaklo cvasti na njemu. U trenutku se duž kanala na krilima vetra neodređenog pravca proširio miris bagremovog cveta.

Otvorila je oči. Bila je na podu. Oko nje se širio  miris bagremovog cveta, koji je pričao i pričao. Bila  je sama.  Osećala je prazninu nekazanog.
Računar je bio uključen. Sela je na stolicu i počela da kuca.




понедељак, 11. мај 2020.

Smanjujem razdaljine

Teku dani
Tiho
Po volji Stvoritelja.
Nižu se u ogrlicu satkanu
Od svetlosti i senki.
Ujedinjeni u beskrajan niz.

Usuđujem se da
Preturam po nizu.

Remetim ga
Uljez sam.

Pokušavam  da se setim,
Da u  sećanje dozovem daleke glasove.
Da se otmem iz zagrljaja potištenosti.

Kopam suvu istrošenu zemlju
Prebiram dane na njoj.
Prebiram godine.
Prebiram  nedostajanja.

Previše je praznine
Mojih ruku.

Zemlja se mrvi.
Grudve postaju grudvice
A one  prah
Rastresit
Za lakši san.

Smanjujem razdaljine.



четвртак, 7. мај 2020.

U suton

U suton                                                                  

Kada svet
Poslednjom snagom gleda dan
Kada čovek skupi dušu
Sкriven od pogleda  raznih
Pa uronjen u staze želja neostvrenih
Pogleda svet
Zaječi izgubljena duša.

U suton
Kada se na noćni počinak sprema dan
Kada jata neznanih ptica potraže svoj dom
Pa glava pognutih sram svoj od neba kriju
Zaječi izgubljena duša.

U suton
Kada se komšijski psi ohrabre
Pokriveni senkama nadvijenim nad dvorištem
Kada ožive stvari zaboravljene,
A izgubljeni dinar pozove novog vlasnika
Zaječi izgubljena duša.

U suton
Podižem glavu prema nebu obojenom
Puštam senke kroz svoje telo
Hvatam sove huk
Odnosim u dom svoj,
Na jastuk neispričanih snova.

U suton
Gubim glasove do poslenjeg zvuka.

U suton
Jasno iz nepoznatih dubina  čujem
Kako ječi izgubljena duša.

субота, 2. мај 2020.

Kišni dan

Nepozvana
Na tihim krilima kiše
Doleti tuga.
Pritisne dušu
Protrese je
Podigne prašinu dugih dana
Nemanja reči.
Oslabi stisak nevidljive ruke
i njen prigušen krik.

Svežinom kišne tuge
izmamljen osmeh bi pozvan.
Lako zatitra
Na usnama umornim.

Ruka pokrenu telo
Pogledom u sivo nebo
Dozvoli kapima slobodan pad.
 U uglu okupan veseo
cvet bulke stoji.

S lica u vijugavim tragovima
Oteče tuge dan.


недеља, 26. април 2020.

Kao srebrna kruna

Na krilima nevidljivog prijatelja stižem svuda, otvaraju mi se neka nova pitanja, a na neka stara dobijam odgovore.
Prevaljujem razdaljine, dotičem samoću i strah. Ponekad me dočeka iznenadna radost,  koja se pred mojim okom rasprsne u bezbroj iskrica, koje se brzo, kao što su se pojavile oboje duginim bojama. Zaplešu tada nebeski valcer plava i zelena, ljubičasta i žuta, zatim se opet izmešaju i stope sa belom sunčevom svetlošću. Ostajem tada  na nevidljivim krilima bogatija i raspoloženija sa verom u dobro.
Ponekad me dotakne jad i nemoć onih ispod krila. Ostajem nema. Pokušavam da u jadu pronađem tragove . Jedini svedok  su reči koje ostaju zapisane i sačuvane. Možda je moje viđenje pogrešno. Možda vidim radost tamo gde je drugi  ne vide. Na tebi čitaoče je da doneseš pravi sud.
.
Spavala je nemirnim snom. Svakog časka se trzala i pokušavala da uhvati izgubljene niti svoje fantazije. Odjednom ju je  prenuo glas. Čula ga je sasvim jasno. toliko da je morala otvorenim očima da ih potvrdi. Dozivali su je poznati glasovi, kao da godine nisu minule, kao da se dani nisu nanizali i kao da ih nije ispratila stisnutih usana i očima bez suza.
Morala je da ustane.
- Gde ste? Kako ste stigli do mene? Znala sam da ćete doći, da me niste zaboravili. Lepo kažu: krv nije voda. Ja sam vaša krv, vi ste moja. Izmešani.  Ti koja si me rodila me dozivaš  sigurno ne bez razloga kroz jutarnju izmaglicu. možda ti treba pomoć ili si samo došla da me vidiš.
Gde si nestala? Kako te odjednom nema?
Osvrtala se. Mahala rukama. Podizala je prašinu s trotoara izmicala zavese s neba. Tražila je ono čega nema. Bila je sama. Samo ju je pesmom pozdravio slavuj koji se svake godine vraćao na visoko stablo pitome akacije koja je rasla u uglu dvorišta. To ju je nateralo da priđe drvetu. Sitnim očima iz kojih su iskrile nade pogledala je u ružičaste cvetove.
-Da se nisi tu zavukla? Obećala si da ćeš mi doneti parče vaskršnjeg luftaš kolača, koji si samo ti umela da napraviš. Mama gde si , gde si?
Odjedmom je iz drugog kraja dvorišta do nje dopro drugi glas. Glas sestre. Okrenula se na tu stranu. Pogled je uhvatio graorastu kokošku koja je u potrazi za kakvim zaostalim zrnom kukuruza nogama sa svoja tri prsta podizala prašinu.
- Ti , ti ...šta to radiš iš, iš, oterala si mi sestru...Sestro, gde si, dođi, odavno nisi bila, odavno te nisam videla i dotakla tvoju ruku ogrubelu od rada u fabrici... Odjednom je počela da jeca, kao nekada u detinjstvu kada se od nemoći ispuštenih suza zaboravi razlog plakanja. Jecaji su prerasli u ropac, kidanje duše na delove i njihovo poklanjanje nevidljivim posetiocima.
- Šta radiš? Koga dozivaš? Hajde lepo da legneš, još se nije potpuno razdanilo. Hajde polako...
-Čekam ih . Rekli su da će doći, da će mi doneti...a tako želim da ih vidim...
- Hajde lezi. Doneću ti lek da popiješ, da se smiriš.
Dok je spuštala glavu na jastuk ponavljala je : Čekaću vas, čekati.. znam da me niste zaboravili. Čekaću vas.
.
Pramenovi sede kose su  se izmešali sa plavim i roze cvetićima na jastučnici. Činilo mi se da joj se lik okitio srebrnom krunom. Uskoro je sve pokrila tišina.
Nevidljiva krila su me ponela dalje.

Za nju: buket žutih lala na svili.

среда, 22. април 2020.

Tragaću opet

Kroz maglu noći
Jedva čujno
Daleki svetovi
Pričaju Tesline  priče

U tišini poznog časa
Dodirujem daljine
Pogledom svetlo taložim
U vijugave staze misli

Odvajam se od tela
Lebdim predelima nepoznatim
Tražim tragove
Nedostižno ne razumem.

Tajna svemira
Donosi strah
Ulazim u toplinu doma svoga
Tragaću  opet.

понедељак, 20. април 2020.

Ples pomućene svesti

Gledam.
Igraju se senke. Trljam oči da vidim bolje.
Smenjuje se noć svetlinom zore. Sa mojih očiju je otišao san. Nemam potrebu da spavam. Kao da sam prespavala čitav život, a istovremeno sam ga provela bez trunke sna.
Nešto se čudno dešava, meša, čini da ja nisam ja.
Kažu izolacija.
Ne razumem.
Moja izolacija je stalno tu. Na istom sam mestu. Zatvorena, ne zato što me zatvaraju već zato što mi je nejasno u glavi. Čini mi se da se moje misli igraju sa mnom kao sa nekom drugom osobom, ironično, tajno, s bezbroj skrivenih namera. S mojom dušom, sa svim onim što sam bila ja.
Danas jasno vidim.
Ovu zoru, svetlost. Do moje duše dopire pesma prvih petlova. Čujem kako me dozivaju puste ulice i kako trotoar traži pesmu mojih koraka.
Ustajem.
Oblačim se.
Navlačim na sebe gomilu odeće da bih prikrila mršavost svoga tela. Ne uspeva mi . Veća je za nekoliko brojeva. Ne smeta mi. Toplo mi je.
Izlazim na terasu. Prevarili su me petlovi. Još nije svanulo, tek se prvi sunčev zrak najavljuje kroz podignute kuće i visoke kotarke. Vidim kroz njih.
Ništa zato.
Uzimam metlu i čistim. Nestaju strahovi. Nestaju noćni demoni i drevne legende. Čak okasneli duhovi blede i nestaju kroz magličaste oblake svojih tela.
 Gledam ih.
Pokušavam da  zadržim.
Hvatam ih rukama dugih prstiju i pokušavam da ih zadržim u svojim šakama. Ostaju prazni dlanovi mojih ruku. Tiho uzdahom teram prve suze.
Vraćam se metli.
Odjednom, iz drugog dela dvorišta zasvetli neko novo sunce. Zasenilo mi je oči i progovorilo : Vrati se u krevet, još nije svanulo, dan se još nije odvojio od noći, još spava. Spavaj i ti.
Opirem se.
Dokazujem da sam pozvana, da sam darovana, da je baš pravo vreme za ustajanje.
Glas me uvlači u kuću.
Skida sa mene višak odeće, gura u krevet i pokriva pokrovom jorgana. Podižem ga. Glas ga spušta. Traje nemušta borba. Čini mi se satima. Onda mi nepoznata ruka pruža čašu vode i malu tableticu. Pijem. Žeđ upija sve.
Polako tonem u san.
Nestaje stvarnost.
Samo moja ruka poslednjom svešću pronalazi svoje mesto na flaneskoj navlaci posteljine.

Buket lala na svili.