poput
izgubljenog glasa utihle ptice
odnosim zaborav koracima
mojim
darujem
tišini posustale livade
poslednji drhtaj krila
ranjenog
razdvajam
glasove od reči
dugo ih držim u rukama
pa ih poklanjam zapadnom
vetru
koji ih odnosi nekuda u daljinu
Hvala posetiocima ovog bloga. Nadam se da ćete uživati u mojim pričama i slikama na svili. Svaka sličnost sa likovima i događajima je slučajna.
poput
izgubljenog glasa utihle ptice
odnosim zaborav koracima
mojim
darujem
tišini posustale livade
poslednji drhtaj krila
ranjenog
razdvajam
glasove od reči
dugo ih držim u rukama
pa ih poklanjam zapadnom
vetru
koji ih odnosi nekuda u daljinu
Raspevane bulke
Su probudile
Mirne snove zaboravljenih
Davno otrulih krstova
Posađenih da ne niknu
Pored puta.
Uznemirile su ih
Na Golgoti njihovoj.
Raspeti između zaborava
I nekadašnjeg sjaja
Probuđeni počeli su
Nemo svoje priče.
U crvenom sjaju
Priče su poletele do prvih sivih
Oblaka
Što najaviše kišu.
Ne veruj.
Tražiće ti i otimati, praviti smicalice koje ćeš i prepoznati i nećeš, češće nećeš jer ćeš slepa od očiju verovati u ono što hoćeš, a ne u ono kako jeste. E moja ti, jadna li si s očima boje neba. Kad bolje pogledam iste su kao njegove. Možda si zato tu. Eh, imala sam drugu...Jele i spavale zajdno...verovala sam i stavljala joj na dlan svoju dušu...Idem ja tako kad iza ograde odzvoni glas: Nije ona takva kakva misliš da jeste, ne radi ništa, samo trči za onim pavookim , ne da mu ni da diše...A ja joj verovala...
Ne veruj ni deci. Deca su mila i draga, ali pokleknu, povedu se za daljinama, poslom, danima obojenim lepšim bojama, povedu se za novim zemljama i nekim boljim i lepšim životom. Veruj sasvim je svejedno muško ili žensko, oba će otići, napustiti te ma koliko ih budeš volela...
Kad bolje razmislim ne veruj nikome i ne gledaj s poverenjem ljudima u oči. Mogu te ureći, odvesti te na pogrešnu stranu, pustiti te da se suočavaš sa strahotama belog sveta i nekim drugačijim navikama. Šta će ti bilo šta kad sve imaš ovde?..
Brojim već šestu deceniju.
Sama sam.
Udavala se nisam,
Dece nemam.
Samo mi u letnjim večerima komšijskle mačke s visokih krovova pevaju svoje pesme.
Bila je oniska, uvek obučena u crno, ako su bili jesen ili zima ili u braon ako je bilo proleće ili leto. Imalа je po dve preobuke koje su se u oblačenju smenjivale. Leti je sebi dozvoljavala kombinacije braon-crne što je opet zavisilo od temperature. Nije verovala prognozama vremena, već sebi i svom osećaju za toplo i hladno. Radila je puno, od jutra oko kokošaka i dvorišta, preko pripremanja doručka , ručka, pranja sudova i veša, do pripreme kuvane večere za sve ukućane.
Poslove je obavljala stisnutih usana. Tek bi pokoja reč izlazila iz njih. Samo bi se ponekad između retkih zuba procedio neku zvuk, sličan škripi koji se mogao protumačiti kao jedno mudro :
-AAА- ha.
Često puta sam je u stopu pratila, ispitivala, posmatrala ustaljene radnje koje su se obavljale naizgled bez njenog prisustva, jer su ruke same znale šta im je činiti.
Malo po malo komšije su je počele izbegavati, a i starice koje su nekada sa njom delile svoje dane. Ostala sam joj ja.
Volela sam trenutke kada bi se umorna i opuštenog tela spuštala u stolicu naslonjenu na zid starog konka. Tada bi počinjala transformacija. Od stisnutog vrapca pretvarala se u belog goluba. Poletela bi na krilima svojih dana, do svoje prve mladosti i nazad. To vreme je imala za sebe. Govorio je njen let, a ja sam pokušavala da uhvatim pokoje perce i da je bar na trenutak u tišini pratim.
Ne ispuštajući nit monologa u stopu sam je pratila. Nije me primećivala. Tek bi na kraju svog izlaganja trepnula, ugledala me već pospanu pokraj svojih nogu i prozborila:
-AAA . Ti si. Jesi li zapamtila šta sam kazala? Pamti! Pamti! Neću još dugo biti tu da ti govorim.
Samo sam treptala i u njenim očima opažala svoj lik.
Ovako je govorila baba Mara:
- Znaš li ti , ti, skrivena u senci starog oraha, zapovesti po kojima treba živeti? Ne znaš! Zelena si kao jed, kao trava u proleće, kao stablo tek posađenog paradajza koji treba još dugo negovati i okopavati, a slomi se čim malo vetra zasvira kroz baštu. Zelena kao ja u svojoj mladosti.
Ne veruj čoveku što lepo govori, taj samo bleji, kako tebi tako i drugima, naročito namazanim namigušama i kerušama otrgnutim s lanca. Nemoj biti bez lanca. Lanac je dobar. Steže i zadržava, ali je tu da opominje... Možda je to ruka očeva ili se Gospod u milosti svojoj preobratio pa nas svojim Zapovestima opominje... ne znam...Imala sam i lanac i ruku, ali luda, zagledala se u onog lepog, pravog, s očima neba ravničarskog, i usnama majskihih raspuklih bulki. Zaneo me je svojim dlanovima i dahom pokošenih livada. Nisam ni stasala, rodila sam troje dece, ako i neka sam , bar imam tebe... No došao je dan kada se okrenuo, pošao za nekom šarenijom suknjom, beljom bluzom i neuprljanim rukama s okorelim žuljevima od lupanja po korovu banatskih njiva. Posle su mi ruke bile još žuljevitije,, koža još ispucalija , a maramu nisam više slkidala. Jesi li čula, nemoj verovati...Tako lepa, tako bistra, tako mirisna,spokojna kao tiho letnje jutro...
Kroz mrak je nosio svoje strahove
skrivao odbačene ljuske orahove
posećivao svoje grehove.
Kroz mrak je odapinjao strele
doticao reke i zaboravljene skele
mrsio grane zelene.
Kroz mrak je pevao
vojevao
snove oživljavao.
Dani su donosili otrežnjenje
žaljenje
podnošenje
i noći čekanje.
Slika n asvili : Svitanje
Upravo sam primila vest o dodeljenoj mi trećoj nagradi na ovogodišnjem konkursu. Hvala organizatoru , hvala žiriju.
У Зборнику СИНЂЕЛИЋЕВЕ ЧЕГАРСКЕ ВАТРЕ 31 заступљени су песници:
Нећу се пробудити
Тражићеш ме
Када се небо обоји пролећним јутром.
Тражићеш ме
Када те зелено море лета занесе.
Тражићеш ме
Када први откинути лист најави јесен.
Тражићеш ме
Заборавњеном бојом првога снега.
Тражићеш ме
Под окриљем родног неба
Под првом висибабом,
Под заробљеним дахом мразовите зоре.
Спаваћу
Покривена свилом небеском
Преко које прелећу безбројна јата
Панонских голубова.
Мој сан
Ће бити чврст
Нећу се пробудити.
Koračam grabeći dugim koracima linije po kojima su mnogi hodali. Zapitam se ko su? Kuda su pošli? Gde su skrenuli? Nose li nekome buket cveća ili grančicu plavog majskog jorgovana, onog što opija misli i oplemenjuje dušu. Setih se vremena kada su se kapije kitile i devojke polivale mirisima...
Potražih okićenu kapiju i devojačke mirise. Iz zapuštenog pustog dvorišta koje zatvara velika metalna kapija dobro nagrižena rđom doleti na krilima lakog vetra miris jorgovana praćen tihim glasom:
-Posađen sam davno. Ne pitaj kada i ko me je posadio. Pored mene su prolazili mnogi u radosti i tuzi. Svakog maja sam cvetao. Igrala su se deca i u svoja majušna nežna nedra stavljala plave cvetiće sa po pet latica. Behu to srećna vremena. Danas imam po koji kvrgavi nedovoljno razvijeni cvet.
-Ali i dalje divno miriše...dodadoh ja.
-Davno se izgubila ruka koja me je orezivala. Tu sam još ovo leto, još malo hlada, pa putujem svojima...
Ne saslušah priču do kraja kad jedan crni mačak pretrči put, pa se lako popne uz suvo stablo starog jorgovana. Htedoh da ga oteram, da saslušam priču do kraja kad on progovori:
Služićeš ti još ...nisi za putovanje...hoćeš li da ti zapevam jednu na svom jeziku? Onu koja rasteruje kletve i magije? Sačekaj dok završim lov.
U lakom skoku je poleteo i svojim čeljustima zgrabio malog čvorka koji je utočište tražio u miru bašte.
Zamahnuh da ga oteram, da otmem ptiče ...On se blistavih očiju otisnu mekotom svojih koraka u gusti žbun.
Pomislih da gubim razum, da se sa mnom poigravaju senke. Kad zazvoni telefon:
-Samo da ti javim...korona...
Ubrzah korak. Duboko udahnuh vazduh u nemoći svojoj.
Rasprših misli. Postavih temelj na kome ću graditi neke drugačije dane.
osvojena zalutalim mislima
napuštenih kuća.
Na pragovima ostavljam tragove
Svete Zemlje i nekog drugačijeg neba.
Skupljena
puštam da vetar peva
i tek na trenutak zastane
pa da u vrtlogu stvorenom u zelenom žitu
ostavi svoju ružu.
U daljini žal horizonta obara oči
i postiđen prazninom
poklanja dugu
slučajno rođenu kroz blagost vlage.
Hodam poljima panonskim ...
Šta bih dok poljima sviraju
vetrovi pogrešnih pravaca
dok im se jeka odbija
o beskrajna polja
tek procvale repice.
Dok redak sunčev zrak
javlja rojevima pčela u osmica letu
zov polja žutih?
Šta bih dok bespomoćno gledam boj
tankih krila u bezmerju prostranstva ravnog?
Da zapevam
zapojem
molitvu izgovorim?
Razagnam kaznu izgubljnog proleća
zbog greha čovekovog?
Šta bih u nemoći svojoj
u pustom vremenu van vremena?
Šta bih?
Kroz žute cvetove prolećnih trava
Vetar uplice šapat svoj
Lako
Tek toliko da se žuto zaleluja
I sraste s jutarnjim svetlom.
Hvatam tragove ostavljene
U mekoti zemlje
S njima se mešaju magle
A zaboravljeni likovi
Blesnu u sećanju.
Rasterah maglu
U čistoti jutra kao špalir
Valcer zaigraše dani obojeni prvom rosom.
Poleti rsadost preko polja banatskih
Njiva posejanih
I polja rukom paora obrađenih.
Interesantno je bilo to što se kuvala u više vremenskih slojeva, što je zavisilo od osobe kojoj je bila namenjena.
Prva je bila na hlađenju, blaga i sa tankom svetlom penom, začinjena sa malo šećera tek da se oseti slatka nota.
Druga je bila popularna instant sa dodatkom mleka.
Treća je poslednja u redu, ponosno držala svoje mesto. Bila je jaka i pila se odmah, vrela, u malim gutljajima i tek sa ivice šolje.
Zajednički im je bio početak pijenja.
Bilo je tu i dete, nestašno i nestrpljivo, željno gostiju i razonode donešene svežinom prolećnog dana.
Okupljene za stolom je prekinuo glas:
- Hoćemo li izmisliti novu igru?
-Igru, pa zar se nismo igrali?
-Ali novu!
.Dobro...
-Kako će se zvati nova igra?
-Zvaće se, zvaće se...
-Kako ?
-Zvaće se Fri-fro!
-Kakva je to igra? Kako se igra?
-Igra se ovako: baka, mama i ja pijemo kafu, a ti čitaš knjigu! Može?
-Može!
Svi zadovoljni...
Osmelim se da zaboravim dane koji su ispred mene i spremno prihvatam prošlost.
Napisah:
Vidim je kako sedi u senci vinove loze, blagu i čistu, kako veze, kako očima svojim dodiruje platno ispred sebe, a prstima stvara cvetne bukete dostojne stolova kraljevskih...
A onda misao poput leptirovih krila poleti dalje do drugog para plavih očiju, posutih tugom teških dana. Vidim jasno duge koščate prste koji od ničega stvaraju svetska čuda. Osećam dodir mekote. Čujem reč koja donosi spokoj.
Negde u nizu, u danima mojim, nikad zaboravljeni glas koji je bio sve, donosi spoljašnju vlagu u moje oko i nedostaje toliko da s bolom zatvaram oči, a vidim sasvim jasno kao po najsvetlijem danu... Čujem smeh i miris tek skuvane kafe u maloj šoljici...
Gle za njim korača on, očiju tamnih kao plodno tlo, tek obrađeno. Toplo i pripremljeno za prolećnu setvu. Raduje se blagoj kiši i prvim rodama što prate zov severa.
Tu je i ona s vanglicom toplih krofni , pufnastih i mekih. S prstenom belim po sredini. Jasno se do mene proteže glas: Što nisi bliže da ti dam, ja to dobro napravim...
Gde sam u kišnom danu?
Dozvoljavam tišini da me obuzme
Senkama da caruju
Senima da pobeđuju.
Puštam glasove i pesme davne
Oslobađam sećanja
Budim usnule
Molim još samo reč.
Gde sam u kišnom danu?