понедељак, 25. мај 2015.

Kiša!


E, da mi je malo kiše!
Odavno nismo dobili kiše!- kako je moja baka znala da kaže. Sve se osušilo, prosto izgorelo od žege. Njive posustale, nekada zeleni kukuruzi dobili ono što se kao nas Vojvođana kaže GAĆE, dakle požuteli su do polovina svoga rasta. Ukoliko uskoro ne padne , a nema nagoveštaja, biće veoma loše ne samo za kukuruz već i za sve nas.
Pre par nedelja smo pomenuli da smo se u detinjstvu susretali sa finom prašinom koja se u svojoj prefinjenoj usitnjenosti provlačila kroz prste na nogama i kao najfiniji kakao prah letela u oblacima iza paorskih koja ili traktora.Lepila se za sve, ulazila je svuda.Nisi mogao da se spaseš niti kuću da ošistiš. Opet nam se to događa, samo što sada imamo brža vozila, dakle više prašine.Vrelo, vrelo, vrelo, ne pomažu ni klime ni ventilatori. Nedostaje jutarnja svežina koja se prenosi na dan. Znojavi, ulepljeni i posustali, a može i drugačije:
Blagodet koja dolazi sa samih nebesa. Kiša. Topla, mirisna, sve oživi viče, buja, raste ni iz čega. Volim lagane večernje šetnje. Polako se uputimo prema kraju grada, poznatom pešačkom stazom. Vazduh bogat mirisima,  prebogat. Pomuti osećanja. Udahnem punim plućima da ne ispustim ni delić lepote koja me okružuje. Pored same staze je nekadašnja Šumica. Danas su to samo njeni ostaci. Ipak nekako se sama izborila za svoj boljitak i gleda da dosegne visine. Obrasla divljim bagremom, zovom , divljim ružama  i  raznim rastinjem pruža neodoljivo snažne mirise. Kako je stradala ne samo Šumica, stradali su i okolni šumarci. Dok se seklo ručnim testerama, stradanje se nije primećivalo u tolikoj meri. Sada motorne testere seku velikom brzinom pa su se divlje životinje sklonile u nabujalo rastinje. Divno je čuti klitaj fazana  ili tajanstveno šuškanje u gustim žbunovima.

Kiša sve lepo opere, napoji,  pa sve zablista novim sjajem.
Jednom  smo krenuli u istom pravcu. Oblaci su se nazirali u daljini. Nismo odustali od našeg malog rituala, pa poneli smo kišobran. Ispostavilo se da taj predmet nije značio ništa. Odjednom je pljusnulo tako jako da je odneo i kišobran i nas. Vetar nas je zajedno sa kišom nemilosrdno šibao sa svih strana. Pokisli smo bukvalno do same kože. U velikoj žurbi smo polutrčećim korakom krenuli nazad. Potpuno bezuspešno. Voda je lila niz nas. Bili smo toliko mokri da nismo mogli u kuću. Morali smo svu garderobu da ostavimo ispred ulaznih vrata.
Jednom sam se sa svojim bratom našla na moru. Dogodilo se strašno nevreme. Nije se moglo nazreti šta je nebo, a šta je more. Nestala je ona zamišljena linija koja ih spaja i razdvaja. Činili su samo jedno vodu. Ako važi pravilo da se ne trči dok je grmljavina tada ono nije postojalo. Bilo je strahotno videti paranje neba bezrojnim udarima munja i gromova.  Praiskonski strah se uvukao u sve očevice strašnog nevremena. Toplota , isparenja, mnogo  grmljavine, uz  još više kiše  koja je  gospodarila  i donosila  ogroman strah.
Još jedno padanje kiše ne smem zaboraviti.Desilo se da sam u junu pred kraj školske godine sa svojim koleginicama čekala autobus. Videvši da se tamni oblaci približavaju velikom brzinom požurile smo na stajalište. Autobus je stigao, ali su se vozač i kondukter povukli u svoj mir udaljen dvestotinak metara. Kiša se na to nije obazirala. Oblaci su se spojili. Njihovo spajanje je doprinelo strašnoj grmljaviti i pravom božanskom potopu uz obilje leda. Kišobrani nisu pomogli. Udari vetra su donosili ogromne količine vode koja se slivala nioz nas. Bukvalno je curilo. Izule smose, ne bi li bar sandale spasle od potpune propasti. Zajedno sa vodom letelo je i retko blato. Bile smo izmazane od glave do pete. Ni penjanje na klupu nije pomoglo. Kad je autobus došao i otvorio vrata sa nas je voda curila baš kao sa samog neba. Ni reč nismo čule.
Najstrašnije je došlo kada smo stigle u Kikindu. Onako blatnjave i prljave kao da smo se kaljugale u mulju izašle smo iz autobuske vlage i zagazile u divan sunčan dan. Privlačile smo veliki broj začuđenih pogleda.
Moja baka je pokazivala  strah od grmljavine. Iako je čitav svoj život živela samo za decu i zbog dece, tada je zaboravljala na sve, pa i na decu. Imala je sposobnost da se toliko samanji da je mogla da se zavuče u orman koji se kod nas u našim krajevima onako starinski nazivao šifonjer. Tamo je ostalala sve dok  se i najmanji šum grmljavine mogao nazreti. Nikada nije priznala svoj strah.
Volim padanje kiše, ali ono tiho, mirno padanje, lagano kao tok ravničarske reke, lagano kao pomeranje krila ptice koja hvata vazdušnu struju.
Na vojvođanskim poljima se tada mogu videti bele čaplje ispruženih dugih vratova uprtih u nebesa. One se zahvaljuju visinama za blagodet koju šalju. Zahvaljuje se i sam čovek. Zahvaljuje se i moja malenkost. 

Нема коментара:

Постави коментар

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!