S rane jeseni ljudi su se manje družili. S prvim mrakom zatvarali su se u topline svojih soba. Samo su mačori svojim baletanskim telom pokušavali da dosegnu zvezde.
Psi su povučeni u drvenu unurašnjost svojih kućica čamili čekajući gazde da ih puste s lanca, pa da onima na krovovima pokažu veličinu svoje šape.
Te večeri je porodica večerala lepo. Krompir u plehu, pored kriške sveže isečene ludaje i pokoje rebarce svinje, zaostalo i nekim čudom, pronađeno na dnu zamrzivača.
Biće i koja kost za Lakija.
- Da li to neko ide kad Laki tako laje?
- Nema to nikoga, ne laje tako kad neko dolazi. Upaliću svetlo!
- Sušaj! Ućutao je!
Kratko vreme, samo delić sekunde laveža psa nije bilo. Onda je opet počelo žešće nego pre.
- E, ovaj ker, ne da čoveku na miru da večera. Nek sačeka, biće i za njega. Jesi li mu dala nešto za ručak?
- Jesam , onaj paprikaš što je ostao, ne znam zašto laje. Izađi da vidiš. Izađi!
- Laki, ćuti!
Začula se neobična tišina, a zatim opet lajanje.
- Laki ućuti, posle ćeš...
- Samo laje! Ne sluša me! Eno ga opet! Iziđi ti!
- Ja, što ja, kad si ga dovodio bio je to tvoj pas!? Ja da izađem, ja!
Ipak se podigla i izašla. Laki je na svom lancu ispravio malo telo i kao i uvek veselo je zamahao svojim repom. Pomazila ga je!
- Laki, ćuti, sad će biti!
Lajanje se nastvilo opet!
- E, sad je dosta, taj ker!
- Laki, dosta je, dosta!
Taman je ustima prineo rebarce, ne bi li oglodao poslenje parčence fino ispečene masnoće, kad se lajanje pojačalo.
-Sad stvarno nečega ima. Idem da ga pustim , da vidim šta će biti.
Pušten s lanca, Laki je odjurio prema dnu bašte. Snažnim lajanjem pomešanim s režanjem odavao je trostruku svoju veličinu. Gazda je pojurio za njim.
Oči su se brzo navikle na mrak.
Ostao je zabezeknut. Na dnu bašte ležala je zaklana i napola istranžirana ovca. Nedostajala su dva zadnja buta. Uleteo je u kuću i ženi rekao
- Zovi policiju!
Crtež: Bunar.
Сунце, киша, олуја, све је ту.
ОдговориИзбришиХвала Веселинка! Поздрави!
Избриши