понедељак, 9. јануар 2017.

Sve je to život

Rastežu se praznici.
Raširili se i traju.
Lepota u njima.
Radosti mnoge samo se broje.
Zasvetli i pokoja tuga.
Ne mogu se zaboraviti mnogi što disahu pored nas.

Nebo se pritajilo sivilom, zemlja samo drhti od teškog besnog mraza, a žena duboko zanesena svojim mislima pruža svoj korak prema periferiji grada, prema mestu gde niko nije budan. Prema mestu gde svi spavaju.
Srce joj je radosno. Sopstvena deca su ih nagradila putovanjem u Veneciju. Nagrada je za njenu knjigu i njegovu podršku.
Tek se  pokoji beli prah usudio da napusti sivilo kape nebeske i da u vijugavom letu proleti ispred nje. Nije osećala hladnoću. Ništa joj nije mogao januarski Svetostevanovski blagi dan. Hodala je i hodala. Letela je svojim koracima. Na nogama je imala duboke čizme, za broj veće, ali u njih je stala noga sa debelim vunenim čarapama oštrikana od prave žute grube vune. Boja se na njima razlikovala. Štrikala ih je njena tetka, grubim rukama i očima koje su nazirale svetlo. Štrikala ih je po sećanju, a omčice su se same nizale i predivo pretvarale ga  u čarapu. Gruboća je čuvala nogu i nije dozvoljavala osipanje dragocene toplote. Vuneni džemper i duks su čuvali telo, a preko svega se pružila duga mrka jakna kupljena u kineskoj prodavnici.
Nije mogla, a  da se ne nasmeje samoj sebi.
Naravno kapuljaču je stavila poreko glave. Bio je tu i veliki šal. Prava odeća za hladan dan. Koraci su se nizali. Pravili su vence neraskidivosti u svome napredovanju.
Najzad se kapija sama otvorila. Primala je retke.
Keramička slika pokazivala je dva lika. Jedan pored drugoga.  Opet se nasmejala.
- Ej, mati, mati... nisi htela stara pored njega mladoga. Kako je dole samo vi znate.  Gore ste mladi.  Da li biste se radovali, meni, njima, prazniku?... Eto idem na Slavu. Kući. Da znam, rekli biste - ,,ne idi po ovoj hladnoći, vrati se- ... ali ja sam tvrdoglavija od najtvrdoglavije mazge, zar ne mati?
Ti bi odgovorio-  otkuda si ti mazga -  i samo bi me gledao svojim blagim očima. Bilo bi ti puno srce sa nama okupljenim oko vašega stola. Šta da se radi,  tako život ide.  Polako.
Idem i ja . Magla se spušta, pokriva vas što mirno spavate. Šta da vam pričam? Sve znate.
Izvadila je iz torbe smotuljak uvijen u aliminijumsku foliju. Jednostavan  žuti rolat filovan pekmezom od kajsije. Stavila je dva parčeta gore na spomenik.
- Neko će videti, možda će ih ptice pokljucati, ali sve su to bića nebeska. Kako bude, biće.
Oče naš...Amin.
Napuštala je uspavano mesto drugom stranom, praveći krug. Oči joj padoše na ograđeni prostor. U njemu-  košnice. Nikada nisu bile tu.

- Da sve je to život.

Mesta hodočašća - Jerusalim, Lalibelo, Vatikan  samo svetle u daljinama.  Njeno svetli blizinom.  Mirom. Nemerljivom ljubavlju skrivenom duboko pod zemljom.

2 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!