уторак, 3. јануар 2017.

Trenutak sna

- Ehej! Ehej... probudi se! Probudi se! Davno je prošlo vreme za ustajanje! Probudi se!
- Ko si ti, što me budiš, a ni svanulo nije?
- Probudi se, hej, probudi se!
- Budan sam, samo su mi oči zatvorene.
- Heej, heej, pa otvori ih. Mene možeš videti samo u trenutku između zatvorenog i otvorenog oka.
- Gde si? Gde si ti , što me u nemoj tami dozivaš? Gde si? Da li si ti,  Nestvarnost koja se čuje, a ne vidi se?
- Heej, probudi se!
- Težina me je pritisla. Otežani vazduh ne dozvoljava da otvorim oči. Kapci su mi teški...
- Heej, heej...
- Sad ću sad ću...

Mlečna belina se podizala i spuštala. Blistala je nestvarnom tajanstvenom svetlošću. Dobijala je obrise u drhtavom  letu neodređenog pravca.
Nije bila ni na zemlji ni na nebu.
Belina se odvajala, primala je obrise nekog  misterioznog bića oživljenog da daruje i budi.
Retki su oni srećni kojima je podareno da uhvate delić magične beline. Još su ređi oni koji dodirnu njene svilene haljine.
Gotovo da nema onih koje je providno krilo zakrililo svojom čarolijom i podarilo im radost. Retke su duše posute prahom izgubljenim i spalim sa ogromnih krila.
 Retki su, ali ih ima.
Duša mora biti otvorena.
Spremna da u malom prostoru između zatvorenih i otvorenih kapaka uhvati kraj  krila beličastog bića,  pa da ga kao najvrednije klijavo seme posadi u plodno tlo, kako bi narastao san...
...

Jasna je noć
U kojoj duše govore
U kojoj snovi dišu i zbore
Dok kapci stisnuti
Nestvarnu magiju sami tvore.

2 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!