четвртак, 9. април 2020.

Korona

Kroz puste ulice caruju
Senke nebeskih letača.

Odzvanja pesma dalekih gostiju
A komšijski psi razgovaraju.

Iza zaključanih vrata
Žena čeka sunčano popodne.

Žmirka
Lica okrenutog suncu.

Igra se zrak
S borama njenim.
Svaka ima duboke korene.

Zaključava dušu žena
Samnjuje prazno
Stišava želju za dragim licima.

Dopušta mislima da lete
Bezglasu da putuje
Krugovima da se množe.

Sanjari pod krovom doma svog.

Slika na svili sa istim imenom.

недеља, 5. април 2020.

Negde u nekoj zemlji

Neko se plaši prvog  jutarnjeg svetla. Neki  tada beže glavom bez obzira u
toplinu svoga pokrivača.
U to nagluvo doba neki koji se bude, po nekoj unutrašnjoj komandi, osete duboko ukorenjeni nemir.  Oni u  samo praskozorje   nose ožiljke koji retko vide više od prvog sunčevog zraka.
       Tog jutra se kao i obično probudio pozvan neobjašnjivom dubinom. Otišao je u kupatilo, dok ga je zvuk puštene vode pratio,  oprao je ruke i tako vlažne ih provukao kroz kosu. Nadao se da će nastaviti san, da to nije takvo jutro, ali ga je trenutak smene dana i noći naterao da pogleda kroz prozor.
Protrljao je oči. Nije i jeste bilo to. Pogled mu zakači neobičnu sliku.
U njegovom dvorištu, na maloj ogadi koja je delila jedno od drugog dvorišta sedeo je čovek. Jedva primetnih pokreta koji bi mogli biti disanje, ili pomeranje na vetru bez vetra, prilika se  blago, u kako mu se činilo, lakim trzajima pomerala u mestu.
Trepnuo je nekolio puta.
-Čovek, to nije čovek. Možda je  prikaza iz pakla ili lopov koji  je preko sebe zaogrnulo širok i dug plašt na kome  se sakupljaju  tragovi mesečine?  U vešu, jer nikada nije nosio pidžamu, izašao je napolje. Avetinjski se belasao spram tamne senke na ogradi.
Hladan, vlažan vazduh ga je osvestio i naterao da pogleda bolje. Čovek kome je   bledo lice  virilo ispod kapuljače,  gledao je  u nebo i letove poslednjih okasnelih slepih miševa.
-Ko si ti? Šta radiš u mom dvorištu? -  povikao je. -
 Ako ne odeš pozvaću policiju...
- Ti da zoveš policiju?- oči su sevnule.  Meni oni ne mogu ništa. Oni me neće ni videti. Vidiš me samo ti. A tebi policija može...
-Ko si ti?
- Ja sve vidim i sve znam! Pao sam u zaborav, pa u ovakvim neprozračnim jutrima mogu da se prikazujem. Vide me samo oni koji deo moga imena nose u svome.  Ja sam Svetovid.
- Ti si?... Ko si?...
Neobični posetilac je pokretom ruke strgao kapuljaču. Vidosavu  se krv zaledila. Čovek je imao četiri glave. Iako je hteo,  pogled nikako nije hteo da pređe na nebo ili ogradu na kojoj je Svetovid  boravio, ni na tamna krila slepog miša.
 Jedbva je prozborio: -Odakle ti tolike glave?
-Plašiš li se?Ho, ho ...ho ho!  Moja jedna vredi  mnogo više nego polovina tvoje. A tek četiri... Znam sve što se dešava na četiri strane sveta.  Vidim istok i zapad, vidim sever i jug irazlike među njima. Vidim to i mnogo mnogo više.  Niko se ne može sakriti od mene, niko ne može pobeći ili uraditi zlo, a da ja to ne vidim.
A ti moj Vidosave...
- Odakle znaš moje ime?
- Ti baš ne slušaš. Znam sve. Znam tvoje staze, puteve kojim si prolazio, dela, ali i nedela koja si činio.
-Ti , ti...
-Ne brini nisam tu da te prokazujem, ili prijavljujem. Ionako se ne možeš i nećeš sakriti. Sve dođe na naplatu jednoga dana.
-Plašiš li me?
- Nism stvoren da plašim. Zato i trajem toliko, a da ti kažem i ovaj zaborav mi dobro čini. U miru i tišini noći činim šta činim. Ne očekuju me, ne poznaju, ne priznaju -imam potpunu slobodu, ali nisam zato tu.
-Nisi?
- Slušaj me dobro: imaš oca, a nemaš ga. Obeležio si ga i posuo bolešću, iako nije bolestan. Ako ne razlikuje noć od dana, jutro od  večeri i podne od ponoći, ne znači da nije živ. Ti si ga zatvorio, živog  sahranio, stvorio si grob u sopstvenoj kući.
Greh koji si stavio na leđa, nije samo tvoj. Neće nestati s tobom. On se prenosi. Kad tad  će neko morati da ga otplati i okaje. Jesi li spreman za to?
- Ti ...ti... nisam...
-Nisi? Nemoj da pozovem veće sile od mene, pa da vidiš, saznaš.
- Ja..ja...
-Imaš da ispraviš stvari do Vidovdana, moj Vidosave, onda ću opet doći. Nećeš pobeći, niti me izbeći.
Prilika se zabelela pod prvim sunčevim zrakom, da bi se potom raspršila  u belinu paučinastih oblaka, pa u bezbroj kapi koje su sačinjavale biser rose. Toliko brojne da su prekrile belinu Vidosavljevog  tela. Zatreptao je, zadrhtao, pa se povijenih leđa uputio u kuću. Vratio se u kupatilo, obrisao telo peškirom, pa se zagledao u lik čoveka u ogledalu.

Ilustracija : slika na svili  Svet

субота, 4. април 2020.

Dlan

Kroz  tišinu praznih ulica
Leti golubova jato.
Šum sivih  krila
Nadvisio ulicu,
Grad
Dodirnuo oblak beli
Pa se spustio
Šumom predaka svojih
Do mladog lista breze.

Uznemiri grane
Prkos posla nečujnom hodu
Mačaka zelenih.

Pokuša čovek da uhvati šum
Prazan  mu dlan
Osta.

Ne spazi više ništa.


Detalj sa svilene ešarpe.

субота, 28. март 2020.

Zvona hilandarska

Dok u  tišini večeri skupljam hrabrost da izađem, čekam zvuk dalekih zvona. Dalek ih put čeka, ali  Nebo je jedno.
Na sebi nosim teret  teških misli,
Koliko smo grešni?
Koliko je dubok ponor koji nas doziva?
Koliko smo se ogrešili o prirodu? Zar je potrebno da nam se dogodi  2020. da vidimo sav greh ljudski jasno u prozirnom nebeskom ogledalu? Koji put se to ponavlja? Kad će se točak zaustaviti?
Izgovaram molitvu. 
Sa zadnjim glasom koji ispuštam,  do mene dopire zvuk zvona hilandarskih.

Čudo ?

Poradovah se da sam svedok čudesa džinovskog mađioničara.  Na trenutak mi se svest vraća. Nisam prorok, monahinja ili duhovnik,  obična sam, jedna među mnogima koja moli za svakog čoveka.
- Ti nisi, ali ja imam slobodu da činim ono što ljudska ruka ne može.
- Oprosti. Zaboravih na tebe Lakokrili, na krila tvoja  i moć koju imaš u njima.
- Molio sam s tobom, sa ljudima dobrog duha,  a svojim krilima činio da olakšam zadnji dah  bolnicima. Velika je patnja u njihovim očima.
 Nepregledni je strah koji se prostire preko sveta ljudi. Jedino što je dobro jeste tišina  koju nisam odavno čuo. Slušaj tišinu. Iz nje ćeš naučiti...
-Šta?
- Oprosti , nemam vremena. Moram  napaćene duše odneti na mirnije i lepše mesto...
Ostadoh sama s prolećnom noći ispred sebe.
Osluškujem tišinu.

среда, 25. март 2020.

Prekratko

Krupnu pahulju prevari martovski dan
Ukrade je iz doma
Bleštavog
Prevari stazom puta nepovratnog
Obeća let pun glasnog smeha
Mnoštvo drugarica
I bezbrižan pad.

Iz vlažnog tla plava glava
Savila vrat
Drhti u strahu
List joj se sivilom kiti
Duša se s nemirom miri.
Spremna da napusti svetao san.

Kroz staklo opranog prozora
Ču  glas
,,Uberi je
Unesi
Povrati proleće u dom".

Plava glava s pahuljom - krunom
Uđe u topli dom.

Osmehnuše se kratko.

Prekratko. 




недеља, 22. март 2020.

Lala u koroni: Ostani kod kuće

-Ovaj usisivač, zašto stoji tu da se ja, ovako debo saplićem o njega?Prašina?
Kome smeta prašina? Ona je opasna samo kad se pomera. Ovako ništa! Da se maneš!
I te slike što glediš? Šta buljiš u nji, misliš ako glediš da će doći? Neće. Ima da čuču  u njine kuće. Nigdi se nejde! U se i u svoje kljuse! Zna se!
Moraću i sode bikarbone  da pijem. Zbog tebe. Te ovo, te ono... Ju, i ova korona...čuo sam za onu sunčevu, a volo sam i da je gledim kroz nagaravljeno staklo...svi ti kako kažedu ,,efekti", pa mesečeva korona, svetlost i to tako, al ovo, to mi nije jasno. Izgubio sam se ko guska u maglu. A i one dobre, spasile Rim, a tek džigerica... Al šta ću...rane ima, pa će da se gura... Šunke na tavan, al ni tome nije vreme, ima da čekam paradajz...
Ju, onaj mi opet šalje neke slike. De da vidim...ima vremena ne radi ništa...he, he, he... Dobro je da su mi dali ovaj telefon što može i slike da daje, pa ko na televizor ...E, sad ima da ga zovem i gledim:
-Di si mi, druže moj? Di nalaziš sve te take...
-Ima svugdi, samo traži pa ćeš i naći...
-Jal, pa kako ti je u ovoj koroni?
- Šta da ti kažem : Ustani- oću- neću, više neću neg što oću! Kafa i rakija više oću neg što neću, al da ji jedim- neću, pa oću! Opet lezi - oću, neću, oću, neću, oću! Ondak ručak, opet oću, neću, oću neću, oću! Pa sam podrigivo i tako, To ti je za ceo dan. Oću i neću. Više neću nego oću,  al oću pa opet neću!
-E, pa dobar si mi ti! Blago tebi! Ja nisam teo da ručam, pa sam teo. Ondak  neki kiseli kolači, teo sam, pa nisam, pa jesam! Muči me stomak od nji. Da bar možeš da dođeš. Tu si preko, a ko da si sto kilometara daleko.
- Ćuti dobro je i ovako! Da ostanemo na oću  i neću.
- Dobro je, al što ti je glava nekako kriva. Dole široka, gore uzana? Šta je to s tobom?
- Baš sam teo da te pitam. I tvoja je taka.  Da nisi obolo?
- A ti?
- Nemam temperaturu - nisam.
-Nemam ni ja! To je od ove tehnike, oće, pa neće da da dobru sliku!
-Neće- oće, neće!
- Ajd sad lezi i spavaj. Kažu dobro za zdravlje!
-E, to oću! Ajd pa pošalji mi koju sliku, a ja ću  ondak te zovem. Svako u svoju kuću, a ko da smo u jednu!


субота, 21. март 2020.

Bezglasno

Hodam
teški  i koraci.

Naleće mlaz obojene vode
dubok
hladan 
nepoznat.

Hodam ulicom bez ljudi
strah grize moje korake.

Bezglasno plaču.

Zavesa se lako pomerila
glas  zamro.

Videh samo stare isušene prste.


Srećan Dan poezije.


SREĆNO!

субота, 14. март 2020.

Gde sam

Gde sam

Osunčan dan, a senke na nebu
Vedra noć, a zvezda nema
Gde sam?

Diže li se zavesa izgubljenog vremena
Ili se to duše stradalih bude?
Gde sam?


Vazduh ima i boju i ukus
Gde sam?

Voda ima i boju i ukus
Gde sam?

Koliko su teški gresi moji
Mogu li se ublažiti?
Gde sam?


Beli anđeo  na svili.

среда, 11. март 2020.

Беч: Савином стазом


Стазе су многе, до њих доводе често скривени,  завојити путеви који крију многе лепоте. За њихово откривање је потребно много добро сложених коцкица. Имала сам среће, те су се за мене коцкице сложиле, па сам 7. и 8. март 2020. године  провела у Бечу у дивном друштву песничких душа и љубитеља поезије, под  домаћинском руком Славице Клајн председнице :
Kulturverein Goldenes Wort Lassee NÖ Austria. Српско културно друштво „Златна реч“ – „Српска круна“ Аустрија под покровитељством Министарства спољних послова Републике Србије - Управа за сарадњу са дијаспором и Србима у региону.

Песма  Савином стазом је на истом конкурсу освојила треће место.

Савином стазом


Ходам усправно стазама древним, Христовим трагом
Ходочасник на путу скроман, путник трагања вечног
Духовним богатством се храним, сагињем леђа, улазим у храм рођења
Звезду погледом и руком мијем, молитву тихо зборим
Благословена сам Савом на стази светој.


Маслином старом опијам душу, слушам шумор грана древних
Говоре старине дана минулих, последњи мирис вечери тајне.
Савиним трагом побожно ходим, Сионској горњици сводове љубим.


Улицом суза понизно ходим, Христову тугу носим на длану
Неразум на душу примам, Голготу сузом заливам.
Благословена сам Савом на стази светој.


Миро ме опија, Плоча ружичаста, хладна и светла
Умивена покровом светим.
Трагове пратим, безгласом појем, кораке купам.
Благословена сам Савом на стази светој.


Уђох у празан Христов гроб, радост Васкрсења обли ми душу
Срећна у Соби Анђела, замишљам Благодатни огањ
И Саву ходочасника првог.



Свежањ свећа у огњу палим: за незаборав, тугу и радост.
Ходам стазама Свете Земље поносна на кораке рода свог.
Благословена Савином стазом светом.





















Два дана су пролетела као два минута. Смењивале су се шетње, разговори и читање поезије. Најлепши стихови су одзвањали са видиковца Шенбруна одакле се Беч види у свој својој лепоти.
Хвала Славици Клајн на добродошлици, хвала свима који су одвојили време и учинили ми част да се дружим са њима.
До неког новог виђења, уз неке нове стихове.

недеља, 1. март 2020.

Htela bih

Htela bih let  prve laste                           

Htela bih smeh detinje radosti
Htela bih gavrana pero i goluba guk.

Htela bih zeleno
list, granu, travu po polju
pupoljak pre cvetanja.

Htela bih prostrane livade
mir manastirskog jutra
i reč monaha u predvečerje.

Htela bih da tišinu remeti samo
pesma  poznatih koraka.
Htela bih...


среда, 26. фебруар 2020.

Dodela nagrada u Lukavcu BIH

Granice neba golubu ne trebaju
Granice seoskog puta konjima na trebaju
Granice  staza nebeskih labudovima ne trebaju
Granice su potrebne samo ljudima.


Nedelja 23.februara 2020. godine je bila dan za veoma lepo druženje sa prijateljima i pesnicima u Lukavac Gradu - Tuzlanski Kanton u Bosni i Hercegovini. Osunčan dan i bistro plavo nebo su odzvanjali dobrodošlicom.
 Zahvalila bih gospodinu Senahidu Neziroviću na entuzijazmu i organizaciji Prvog međunarodnog konkursa  koji nosi ime profesora i pisca Gavrić Borislava, čije sam knjige dobila kao nagradu,  što me posebno raduje.
 Zahvaljujem na dodeljenoj mi nagradi, rečima prijateljstva i toploj dobrodošlici.










Gospodin Senahid je u sredini
Fotografije: Dragan Đukanović

среда, 19. фебруар 2020.

Časovnik

Na zidu, okačen o duboko zabijeni ekser sa širokom glavom, visi stari časovnik.  Okružen slikama na kojima su prizori nekadašnjeg mirnog života.  Svoj sa svojima.
Okrenut prema ulaznim vratima tako da broji posetioce. Ponosni svedok doba kog više nema. Drveno izrezbareno telo načeto sitnim bubama odoleva. Povremeno se trza i iz sebe izbacuje sitne stugotine njihovih zuba. Požutela glava sa dve kazaljke neumorno meri dane koji se nižu. Tužan, često  razgovara sam sa sobom i duhovima koji u danima punog meseca izlaze iz mračnih podruma susednih kuća. Vidi ih samo on. Glasom dugotrajnosti, takom i tikom  odgovara, postavlja pitanja i daje odgovore.
-Zašto ti se zvono ne oglašava?
-Zašto? Zato što im smeta.
-Kako im smeta? Vredno si kucao zvonkim bongom na pola sata, na sat tačno onoliko koliko treba.
Zvao si nas o ponoći. Volim kada poslednji otkucaj pozvoni dvanaesti put. Tada je vreme da ustanem, da se bešumnim letom prevezem preko usnulih, da obogatim njihove snove, da pohvatam neostvarene želje i da  im u snovima dam zrno utehe.
- Da  - tužno je dubokim uzahom odgovorio časovnik- Ti letiš, a oni se ljute.  Ne vide te. Ne znaju da im ti daješ stvarnost varljivog sna. Zbog mene se probude, čame u mraku, ne mogu da spavaju. Kažu čekaju sledeći otkucaj, da čuju koji je na redu pozni sat.  Još malo i sa kucanjem ću prestati. Ostaviće moje rđom nagrizle federe nenategnutim. Ostaću pust u gluvim danima. Velika se tuga uvukla u moje metalno srce. Osećam da će stati. Zaustaviće me.  Bio sam srećan. Veselo sam poskakivao sa svakim otkucajem, pratio sam razgovore i dečje usklike, merio sam sate, dane, godine, merio sam vekove.  Bio sam mlad i lep. Na svojoj glavi sam nosio orla raširenih krila. Nestao je davno, polomio se i sagoreo u visokoj kaljevoj peći. Kad se setim ... i nje nema odavno...
- Da star si. Samo duhovi mladih su večno mladi.
- Sada imaju časovnike na struju, mobilne telefone, svi pište, zvone raznim melodijama od kojih se  i mesečina plaši. Možeš li mi obećati da ćeš me posećivati i kada polednji tik izgubi svoj trag? Hoćeš li me ispratiti na počinak? Hoćeš li nekada u noćima obasjanim mladom mesečinom misliti na mene?
- Ispratiću te. Biću tu. Samo mi trajemo večno.

субота, 15. фебруар 2020.

Žene i žene


-E, moja ti!
Šta si se tu skupila, zgrčila kao kakav prokisli, ukišeljeni  miš?
Plačeš?
Ne, ne, to nije plač.
Ti cmizdriš.
Kažeš muž?
Nemoj da te više ni vidim ni čujem da to radiš. Ha, ljubav! Kakva je to ljubav kad ti se niz lice slivaju muzge , a oči ti crvene.
Umij se, obriši, pa ću  da ti pričam šta je ljubav!
- Idem ja tako, a mrak. Sve pogledavam levo i desno, sve mi se čini da me neko prati, šapuće u mraku, korača. Što više gledam sve manje vidim. Mislim to je ova luda glava, nakupila se jada, naplakala, nagutala reči koje nije smela da izgovori.
A, da ti kažem i strah me opominje. Ima moj muž tešku ruku.
Okasnila sam.
Stislo me u duši. Cvrči znoj na čelu, ali se ja ne dam, sve mislim da umišljam, da se to sve negde u mojoj glavi kuva. Ipak prohladni vazduh me čini budnom. Jasne mi se slike ukazuju.
 Stala sam, pa kud pukne da pukne.
-Ko si ti što me pratiš? Izađi da te vidim, prikaži se! - dreknuh svom snagom.
-Nemoj se plašiti. Spremna si da me  vidiš. Tvoja sam zaštitnica.
-Kakva zaštitnica? Gde si do sada?
Iz mraka je pred mene poput majskog jutra sinula  Mokoša.
-Veruj svojim očima. Ja upravljam tvojom sudbinom.
- Ti si moj Usud?
-Ne. Ja sam nešto drugo. Prikazaću ti se u potpunosti, ako prihvatiš moj lik promeniću ti sudbinu.
Skupila sam snagu da je bolje pogledam:  Imala je veliku glavu. Bila je lepotica duge plave kose koja je na svojim krajevima bila okićena pletenim gajtanima od  obojene  upredene vune.  Presijavala se plava kroz sve nijanse rane jeseni. Oči su blistale na jasnoj mesečini letnjim sjajem. Usne su se kitile biserom prolećne zore.
Bila sam opčinjena, gledala širom otvorenih očiju, takvu lepotu moje oči nikada nisu ugledale.
Tada se neka večernja magla nadvila nad nama. Slika se promenila , postajala je veštica na čijem su seliku videli tragovi mnogih životinja. slike su se smenjivale velikom brzinom. nisam uspela da pohvatam smisao koji ih vezuje, a srce mi se sledilo. 
Odejdnom se njen božanski lik preobrazio u glavu životinje, bila je to sasvim neobična koza vučjih zuba i kravljih rogova. Zatvorila sam oči. Strah je bio previše jak, a priviđenje stvarno.
-Ne zatvaraj oči, već me poslušaj. Na tebi je da li ćeš prvu ili drugu životnu sliku. Bistro jutro ili gluvo doba u svom životu. Samo pazi nije zlato sve što sija! Ako ćeš prvo, promeni se. Za pola svoga veka nisi puno naučila. Uvek glavom kroz zid. Budi mudrija, primeni pamet žensku i tvoj život će biti majsko jutro. 
  Toliko puta sam ti pomogla da se otrgneš iz sna i da svojim rukama veštije upredaš vunu u velika klupka, a ti me nisi primećivala. Kapala si iz očiju misleći samo na svoju bol. Zagrlila me je svojim nesrazmerno dugim rukama , činilo mi se da mi kosti pucaju. Otreznila me je.
Utom se slika rasprši poput duge na nebu. Najpre je bila  blistava, pa zagasita, a na kraju mlečno-bela paučinasta materija potpuno bezlična bez mogućnosti naslućivanja za mene sasvim stvarnog bića..
Put do kuće su cipele same našle.
Čekao me je ljut, nakostrešen i pripit. Podigao je ruku. Tog momenta je iz mene progovorila ona, mekog umilnog glasa. Prela sam najboljim ritmom starog vretena.
Rekla da sam imala viziju, da me je strah, da tražim sigurnu luku i  topli dlan, da sam spremna da letim ispod njegovih krila.
Pričala sam svašta, zvala ga Macom, Kucom, slatkišem, Duškom, upotrebljavala sam reči koje su izvirale iz mene poput najbistrijeg planinskog potoka.
Samo je  ćutao i treptao. Zamrznut u trenutku otvaranja vrata.
Bila sam meka kao guščije pero, a on vitez sjajnog oklopa.
Od tada se naš život promenio.  Neke nevidljive niti  su se isplele oko nas.
Zato ti kažem, ako  nećeš da slušaš mene poslušaj nju.
Da još da ti kažem danas mi je doneo buket žutih mimoza. Miriše mi cela soba. Sad idem da Maci spremim večeru. A sutra me Kuca prati na voz. Idem u banju, da se odmorim. Sama. Duškić moj će mi spremiti sendviče i termos sa kafom. Pilence moje...
Pitao me je kako da me zove, samo sam kroz osmeh rekla MOKOŠA!

A  ti ...


Fotografija- Unutrašnjost stare srpske kuće Tršić