Hvala posetiocima ovog bloga. Nadam se da ćete uživati u mojim pričama i slikama na svili. Svaka sličnost sa likovima i događajima je slučajna.
четвртак, 28. март 2019.
уторак, 26. март 2019.
Neobični gosti : Ždralovi
Šta činiti kada se besmisao proširi i zahvati nebo nad glavom putnika?Ćutati?
Grleniti se ?
Vikati ili odzvanjati zovom divljih u zimskih noći, nepredvidivim morskim burama ili uznemirujućim prolećnim vetrovima??
Kako nadvisiti umom besmisao bespuća?
Kako podići posrnule duše ?
Gde pronaći liniju spasa za davljenika upalog u najdublji vir ravničarske mutne reke?
Gde se odvesti na krilima preletača beskrajnih nebeskih prostora?
Kako da odgovorim na pitanja koja se množe?
Upirem pogled u nebo. Umesto odgovora nebesko prostranstvo pokrivaju krupne pridošlice iz dalekih krajeva. Sivi ždralovi. Na krilima svojim nose mirise nepoznatih predela , ljudi i njihovih običaja koji prolaze pored njih.
Ne priznaju ljude.
Ne veruju im.
Čude se njihovom nemaru.
Uplašene su. Visoko su se podigle i svojim kricima paraju nebo nad ravnicom. Duge noge su podvile pod telo i velikom brzinom su dotakle nebesku visinu. Na njihovom staništu koje posećuju svake godine se raširio požar izazvan ljudskom rukom. Gušio ih je sivi gusti dim, pekao im otvore na kljunovima i štipao blistave okrugle oči. Umesto odmora naišle su na garež ljudske ruke.
Kako oprostiti ?
Kako izbrisati ?
Na koji način osvestiti malog čoveka koji umesto lepote vidi suvu travu?
Bilo je lepo dok je bila zaboravljena:
S nestrpljenjem čekam par minuta koliko je potrebno autobusu da prođe pored padejske slatine. Suva, neugledna i prostrana sa dušom panonskog zaboravljenog ratnika.
Slatina je retko posećena od ljudi. Zaboravljena čami, povremeno gosteći retkom travom stado ovaca i par mađarskih pulina kojima se lavež odbija od metalne kutije autobusa, pa čovek stiče utisak o njihovoj grlenosti. Čobanin ne mari, utonuo je u svoje misli, a pogled mu je nekuda odlutao.
Pored slatine poslednje dane živi stara ciglana. Do nedavno se iz njenog visokog dimnjaka širio gust dim, a vešti majstori su u pozadini sušili glinene cigle i unosili ih gurajući neugledne oblike u unutrašnjost. Zastrašujuća rupa kroz koju su prolazili je zijala gutajući sve što se u nju unese. Danas je oronula. U središnjem delu je počela da se urušava i pitanje je proleća ili jeseni da li će se održati. Negde iza nje su arheolozi počeli i brzo obustavili iskopavanja.
Ovih kasnih novembarskih dana slika je drugačija. Oživela je. Povratila nekadašnji sjaj. Jata sivih ždralova u svojim migracijama preleću banatsku pustoš i pronalaze odmor na slatini s jedne i tek uzoranim njivama s druge strane stare ciglane. Ima ih na izbočinama zaostalih za arheolozima. Čini se pažljivom posmatraču da se ciglena građevina osmehuje i raduje svojim iz daleka prispelim posetiocima.
Prostor bez ljudskog prisustva donosi im spokojstvo. Mnoga krila su spuštena. Mnogi kljunovi su podignuti ka plavetnilu velikog nebeskog prostora. Čitave kolonije se uzdižu u visine ili se spuštaju sasvim nisko i svojim dugim nogama dodiruju tlo.
Istežem vrat, približavam oko staklu i iščekujem sive prikaze. Mnogo ih je. Krupne, dugonoge, vitkih vratova i samo naizgled krhkih tela stoje, poleću, sleću. Uživaju u životu, ne žale se na svoju sudbinu putnika. Poštuju redosled i tajanstvene znake predvodnika.
Na trenutak se vraćam negde daleko u prošlost. Dete sam. Svu umešnost i snagu ulažem da uhvatim jednu pridošlicu. Kako se približim, ona poleti, poskakuje, izmiče mi iz ruku. Govori mi svojim nerazumljivim jezikom čije znakove ne razlikujem. Opet jurim, jurim...padam i ustajem. Vijugam u svojim kretnjama. Izmiču, a htela bih samo da dodirnem sivo pero mudrosti i nepogrešivosti.
- Ti ih baš voliš?- glas me vraća u stvarnost.
- Da, pokušaću da ih uhavtim kamerom na telefonu.
- Daleko su od puta.
- Daleko , ali ne odustajem tako lako.
- I šta se vidi na fotografiji?
- Ništa.
Naravno, daleko su, kamera ne hvata drugo osim puste zemlje sa tek sivim obrisima za koje samo ja znam šta su. Ništa, sutra ću pokušati opet. Ne odustajem ja tako lako!
субота, 23. март 2019.
Pomilovanje
Pred mojim očima su se brojili i rojili bezbrojni mehurovi od sapunice. Čovek u odelu klovna je svojim šarama jarkih boja privlačio ljude. Gomilale su se glave izduženih vratova u želji da uhvate svaki pokret tajanstvenog čarobnjaka bezbrojnih nizova providnih mehura.
Čarobnjak je svojim rukama i neobičnom napravom na čijem je kraju bila omča s jedinom namerom da stvara, činio više od čuda: okretao je dugi kanap s velikim lasom na drugom kraju, veštinom drevnog ratnika je umesto žalosti i tuge izgubljenih ljidskih vrednosti, činio bezbrojne radosti.
Kada bih se rasplinula poput blistavog mehura od sapunice, makar mi život trajao koliko njegova kratkotrajanost, pokupila bih svu svetlost i pretočila je u dugine boje. Osmehivala bih se prolaznicima i šire. Dodirivala bih nežene dečje kosice, a njihove ruke bi pokušavale da me uhvate. Poželela bih da budem odbegli zarobljenik, neuhvatljiv, nevidljiv, nevino optužen i pomilovan dečjim osmehom. Hvatala bih sjaj mehura, slala njihove raspukle kapljice skoro nevidljive veličine do visina najviših planina i više. Do nebeskog svoda. Hvatala bih smeh tankih glasića neuprljanih duša i širila misao o dobroti i čistoti.
Pobunicu se protiv vetra
Vrisnucu na nizove kuca
Odjeknucu odjekom
Moćnim da leti do oblaka i dalje.
Vinucu se u nebesa i vraticu se nazad donoseci milosni znak.
понедељак, 18. март 2019.
Anđeo čuvar
Kada se mnoštvo tereta spusti na dugo orane njive
Ponese me nemir .
Dozivam nebo i zemlju,
Uznemirim duhove predaka
Kroz njihove zatvorene oči osetim lepotu mira davno izgubljenu.
Zatvaram krug.
Osamostalim se.
U tišini sklapam oči
Trudim se da izbrišem besmisao i prolaznost praznih dusa.
Osećam njihovo gomilanje, rojenje,
Rast u sivilu
Mračnost
U zagušljivom vazduhu
Sagorelih starih istrošenih guma
Na divljim smetlištima.
Dozivam pretke
Pokrivam se njihovim znanjem
Trzam se od nemih uzdaha mračnih dubina.
Tajanstvena svetlost zvezda me uzdiže iz mulja,
Podizem se,
Uspravljam
Glasam do neba
Vapaj
Za posustalom nadom puštam do providnih belih oblaka
U kojima spava andjeo čuvar.
Fotografija: Ruka anđeoska mozaik na Golgoti
субота, 9. март 2019.
Gde svetlost sja
Oteću iz zatvorene ruke pero golubovo
Ukrašću sa stisnutih usana reč
Poneću ih
Skriti
Gde svetlost sja
Gde zora uvek zlatnim sjajem rudi
Gde se zidovi ne podižu
Gde cvetovi mirišu
Gde caruje mir.
Savladana sam pričom o psu:
Pas je bio običan avlijaner , bez pedigrea i zvezde na čelu. Dušu je nosio s ponosom svih pasa pod nebeskom kapom. Razgovarao je tokom svetlih noći sa prijateljima vezanim za duge lance, jadao se i brojao bezbrojne zvezde na nebu. Danju se radovao detinjem smehu i bačenoj pilećoj kosti.
Jedne blage prolećne noći kanap kojim je bio vezan za metalnu šipku se laganim svakodnevnim kušljanjem potpuno prekinuo.
Pas bez imena je dobio željno očekivanu slobodu.
Poleteo je nošen krilima noćnog povetarca. Dlaka mu se vijorila na mesečini, darovala je poneku sovu i probuđenog slepog miša neizmernim čuđenjem. Pokušavao je da ih uhvati, da raspriča njihove stisnute čeljusti- nije imao uspeha.
Njuškao je preko bašte. Otkrivao nepoznate mirise oslobođenih pasa sličnih njemu, nalazio radost svakim novim četvoronožnim korakom.
Davao se.
U traženju prijatelja, pored kokošinjca, našao je neprijateljski raspoloženu kokošku. Nije htela ni njegov pseći razgovor, ni njegove pozive na prijateljstvo. Kljunula ga je snagom svih razgoropađenih kokošaka sveta. Zacvileo je.
Nije mogao nazad.
Hteo je da objasni da ne želi svađu, već igru koja mu je dugo bila uskraćivana. Ona svojim pilećim mozgom nije razumevala njegovu neutoljenu želju. Napadala je , stalno i stalno.
U trenutku poslednje odbrane svojim čeljustima je zgrabio njen vrat. Prestala je da se opire.
Igra se završila.
Jutro je dočekao neispavan. Na kućnim vratima je ugledao čoveka koji je sebe nazivao njegovim gazdom.
Čovek koji je mirisao na sinoćni popijeni alkohol je video beživotno pernato telo. Bes koji se često otkidao s njegovih ruku je nezaudstavljivom snagom rastao. Zgrabio je lopatu i počeo da udara telo još uvek bogato noćnom slobodom.
Pas se trzao i zavijao.
Cvileo i molio nerazumnog da prestane.
Metal je ostavljao polomljene kosti i otkinutu dlaku. Telo se umirilo. Opustilo. Ponekad je trzajem pokazivalo beskrajnu bol.
Čovek je podigao telo i svom snagom ga bacio na poveću gomilu stajskog đubriva.
Žena, koja je bez reči doživljavala bezbrojne udarce po svom telu , nije imala razumevanja ni milosti za tuđe. Uzela je telo mučenika, vezala mu kanap oko vrata i ostavila ga da visi o granu neprobuđene višnje.
Oči su poslednjim sjajem gledale nebo i odjeke prvih sunčevih zraka.
Dete je kroz prozor bez zavese sve videlo.
Oteću iz zatvorene ruke pero golubovo
Ukrašću sa stisnutih usana reč
Poneću ih
Skriti
Gde svetlost sja
Gde zora uvek zlatnim sjajem rudi
Gde se zidovi ne podižu
Gde cvetovi mirišu
Gde caruje mir.
Svod na Golgoti.
Ukrašću sa stisnutih usana reč
Poneću ih
Skriti
Gde svetlost sja
Gde zora uvek zlatnim sjajem rudi
Gde se zidovi ne podižu
Gde cvetovi mirišu
Gde caruje mir.
Savladana sam pričom o psu:
Pas je bio običan avlijaner , bez pedigrea i zvezde na čelu. Dušu je nosio s ponosom svih pasa pod nebeskom kapom. Razgovarao je tokom svetlih noći sa prijateljima vezanim za duge lance, jadao se i brojao bezbrojne zvezde na nebu. Danju se radovao detinjem smehu i bačenoj pilećoj kosti.
Jedne blage prolećne noći kanap kojim je bio vezan za metalnu šipku se laganim svakodnevnim kušljanjem potpuno prekinuo.
Pas bez imena je dobio željno očekivanu slobodu.
Poleteo je nošen krilima noćnog povetarca. Dlaka mu se vijorila na mesečini, darovala je poneku sovu i probuđenog slepog miša neizmernim čuđenjem. Pokušavao je da ih uhvati, da raspriča njihove stisnute čeljusti- nije imao uspeha.
Njuškao je preko bašte. Otkrivao nepoznate mirise oslobođenih pasa sličnih njemu, nalazio radost svakim novim četvoronožnim korakom.
Davao se.
U traženju prijatelja, pored kokošinjca, našao je neprijateljski raspoloženu kokošku. Nije htela ni njegov pseći razgovor, ni njegove pozive na prijateljstvo. Kljunula ga je snagom svih razgoropađenih kokošaka sveta. Zacvileo je.
Nije mogao nazad.
Hteo je da objasni da ne želi svađu, već igru koja mu je dugo bila uskraćivana. Ona svojim pilećim mozgom nije razumevala njegovu neutoljenu želju. Napadala je , stalno i stalno.
U trenutku poslednje odbrane svojim čeljustima je zgrabio njen vrat. Prestala je da se opire.
Igra se završila.
Jutro je dočekao neispavan. Na kućnim vratima je ugledao čoveka koji je sebe nazivao njegovim gazdom.
Čovek koji je mirisao na sinoćni popijeni alkohol je video beživotno pernato telo. Bes koji se često otkidao s njegovih ruku je nezaudstavljivom snagom rastao. Zgrabio je lopatu i počeo da udara telo još uvek bogato noćnom slobodom.
Pas se trzao i zavijao.
Cvileo i molio nerazumnog da prestane.
Metal je ostavljao polomljene kosti i otkinutu dlaku. Telo se umirilo. Opustilo. Ponekad je trzajem pokazivalo beskrajnu bol.
Čovek je podigao telo i svom snagom ga bacio na poveću gomilu stajskog đubriva.
Žena, koja je bez reči doživljavala bezbrojne udarce po svom telu , nije imala razumevanja ni milosti za tuđe. Uzela je telo mučenika, vezala mu kanap oko vrata i ostavila ga da visi o granu neprobuđene višnje.
Oči su poslednjim sjajem gledale nebo i odjeke prvih sunčevih zraka.
Dete je kroz prozor bez zavese sve videlo.
Oteću iz zatvorene ruke pero golubovo
Ukrašću sa stisnutih usana reč
Poneću ih
Skriti
Gde svetlost sja
Gde zora uvek zlatnim sjajem rudi
Gde se zidovi ne podižu
Gde cvetovi mirišu
Gde caruje mir.
Svod na Golgoti.
среда, 27. фебруар 2019.
Da ne tražim
Kako ću te naći kada se ugase svetla
Kada me pokrije težina neprobojna?
Kako ću te naći kada sjaj oka zauvek nestane
I kada na moje telo padne veo zaborava?
Kako ću te naći kada mi dah poleti u visine
I kada ruka mirno na grudima leži?
Kako ću te naći?
Po mirisu trava što kraj puta rastu?
Po žuboru vode što se valja?
Po kamenu belom?
Po koraku mladom i osmehu večnom?
Po ravnici rodnoj?
Po znamenju slavnom ?
Da ne tražim:
Pokrij me belim velom,
Noćnim sjajem
Svilom jutra.
Svilom jutra.
Pokraj mene knjigu stavi
Da je čuvam
Da mi tamu osvetljava
Da mi poje kada glasa nema.
субота, 23. фебруар 2019.
Nije prosio
sedeo je čovek sivih očiju. Kroz vrata koja su se otvarala kada se osoba njima približila su se videli rafovi svežeg voća i povrća. Mirisalo je na sveže pečeni hleb i toplotu doma prepunog hrane.
Gledao je sivo. Bio obučen u sivo. Ruke su mu bile sive. Cela njegova pojava je odavala misteriju. Ko je, odakle se pojvaljuje i kuda odlazi kada se noć stazom večnosti spusti na grad? Nije se znalo.
Nije prosio.
Samo je stajao s pogledom tuge uprtim u jednu tačku, koja je bila tu isored njega ali i beskrajno daleko od svih prolaznika. Iz njega su poletali najbrži letači uzdizali su se i odlepljivali od njegove figure, da bi joj se opet vraćali i ostajali skriveni u slojevima odeće.
Moglo se reći da je on sam poruka.
Čija?
Nekog davno izgubljenog mornara nastradalog u brodolomu i čudom izbačenog na peščani sprud koji samo velike morske ptice posećuju, možda i samoga Stvoritelja neba, zemlje i čoveka.
Nije prosio.
Znao je dobro da svira gitaru sa tri žice pronađenu ispred kontejnera visokih zgrada. Skromni tonovi izmešani s dubokim glasom i nevelikim sluhom su pozdravljali posetioce gradskog trga za vreme letnjih večeri. U kutiju u kojoj su nekada ležale nečije nove cipele prolaznici su ubacivali po neki dinar.
Nije prosio.
Ponekad je gitaru zamenjivao svirkom na dečjoj frulici, onoj drvenoj koja se koristi na časovima muzičkog vaspitanja. Naročito je bio ponosan kada bi se kutija napunila papirom zvanim novac o velikim besplatnim koncertima poznatih muzičara.
- Vidim da me posmatraš očima mora na kome nikada nisam bio. Znam da voliš moju muziku i nemoj misliti da sam zaboravio kada si mi umesto tamburašima na svadbi novac dala meni. Nisi mislila da ću da upamtim. Pokazao sam ti najlepši bezubi osmeh svih vremena.
Toga dana, a sećam se bio je kraj septembra. Duvao je vetar. Bilo je veselo, vetar se igrao mojom trožičnom gitarom, pojačavao je svirku svojom svirkom. Tamuraši desno- ja levo. Čula si i bila srećna. Svoju sreću si podelila sa mnom.
Bio sam srećan.
Nikada lepše i lakše.
A moji umorni prsti prozebli na jesenjem vetru su svirali kao nikada do tada. Krajem oka sam video podsmeh drugih za koji ti nisi marila. Igrala je novčanica a žici!
Danas je drugačije. Ispred marketa nema svirke. Samo severni vetar zavija. Primetio sam iznenađenje kad si me ugledala. Imam palicu. Čini mi se da mi je jedna noga okraćala. Nekako je nagrižena i truli, a moram napolje. Znam rekla bi idi kod lekara...ih lekari...kako?
Počinjem da gubim niti notnih zapisa i muzike. Bivam tužan.Čudna bića me savladavaju.
Muti mi se um. Mutim se iznutra i spolja. Gubim se u nekakvoj magli koja dolazi sve češće i češće. Primam novčanicu koju mi pružaš. Nemaš ruke gospođe, a gospođa si. Nosiš sunce u kosi. I more u očima na kome nisam bio.
Nije prosio.
Ilustracija svilena ešarpa: More.
среда, 20. фебруар 2019.
Mesec
Znanom stazom.
Izgubiše se sati svetla .
Smeh je zamro
Okačen o prvi oblak noći.
Ruke radnika su u strahu mrtvila pale
Oplakivale su duboke rane dana.
Noć zavlada
Tama svoje carstvo bez milosti raskrili
Silom svojom pokri stope ostavljene.
U snazi svojoj
Zagrli nemim rukama uzdahe para
Što nade šalje prvoj zvezdi.
Ponese dah devojke do nebesa bez svetla
Milošću duše pravedne rastopi se hladno srce noći
Ukaza se mesec pun.
недеља, 17. фебруар 2019.
Slike na svili: Lala: Imaš sve kad imaš mene
Slike na svili: Lala: Imaš sve kad imaš mene: Imaš sve kad imaš mene - Jal, di si dosad? Očla do komšinice na kafu? Valda si vedru kafe popila? Kad je bilo po...
Igra svetlosnih iskri
Stajala je u sredini male prostorije koja je bila predviđena za ostavu.Gledala je drvene police.
Nekada su je krasile tegle napunjene zimnicom, a drvene ivice su se smeškale pokrivene venčićima vezenih cvetova na belom srpskom platnu. Danas se tu nalaze poluprazne tegle jesenjeg spremanja zimnice.
Oči su joj se zamaglile.
Preko njih se počela navlačiti beličasta tvorevina koja je sprečavala jasan vid.
Mirisalo je dvorište na pokošenu travu detinjstva, onu samoniklu i samoraslu kojoj nikakvo negovanje nije bilo potrebno. Snažne ruke su je kosile, a otkosi su darovali. Volela je da na svojoj koži oseti miris zelenog.
Nevidljivi zeleni mirisi su je pokrivali i ostavljali zaštitni trag vidljiv samo njoj. Tada joj je bivalo jasno da je nedodirljiva i zaštićena. Uvek bi pratila ritam kosca treptajima neugasllih očiju.
Kako je dozvolila gašenje zeene linije čuvanja nije znala. Nije mogla da spozna trenutak kada je blagoslovena zaštita prestala.
Kuću su polako napuštali, mešajući se bez reda, mlađi i stariji. Stariji opraštajući se od ovozemaljskog života, a mlađi kud koji po širom otvorenom svetu.
Kada je izgubila nit iz svojih ruku nije znala, osetila je kraj toga jutra kada je ustala i kada joj se slika ispred ugaslih očiju na trenutak činila bistrom. Danas ju je pritislo nebo težinom daljina i neispunjenih želja. Jurile su je cele noći nemani savesti umnožavane tokom dugih godina života. Nije im popuštala. Pošla je da potraži...
U prostoriju se ulazilo kroz stara vrata koja su propuštala svežinu spoljašnjosti taman toliko da se unutra ne oseća zadah ustajalosti, a količina svetlosti se menjala iz minuta u minut. Težak miris koji je osećala dopirao je iz nje same. Bila je obojena opipljivim mirisom truleži. To ju je pritiskalo težinom svih krstova sveta.
U jednom trenutku prepuštanja životnom kraju tračak svetlosti je zaigrao u uglu.
Za čudo i skrama se ukonila.
Odagnala je lelujanje naglim pokretom ruke.
Ipak svetlost se igrala. U igri je videla sklad koji davno nije osetila. Nije mogla znati da li se neko igra njenim mislima ili se unutrašnjost čisti truleži. Počela se prepuštati svetlosnim iskricama vijugavim poput planinskih bistrih potoka. Pružala je ruke u nadi da će osetiti vlagu bistrog potoka. Liznula bi suve usne u nameri da one pomognu hvatanje nebeske svetlosti i zadržavanje iskre na dlanu ispijene ruke. Nikako nije uspevala. Sklupčala se u nadi da će svetlost uminuti i da će se igra završiti.
Bojala se.Srce joj je bubnjlo zaboravljnim ritmom. Zubi su joj zacvokotali. Sklupčala se poput preplašenog deteta.
Zatvorila je oči.
Kad ih je ponovo otvorila, umesto da nestane, svetlost je bila življa. Presijavala se kroz dugine boje. Lelujala se poput zavesa na letnjem povetarcu.
Lelujala se kao prvi dodir tople ruke na obrazu. Slika je toliko stvarno dodirnula njen napregnuti um, da je hladnim prstima pokušala uhvatiti izgubljene dane svoje mladosti i uzdahe pod otvorenim prolećnim nebom posutim bezbrojnim svicima dalekih zvezda.
Iz zgrčenosti se podigla na noge.
Izmršavela figura se pokrtetala podstaknuta ritmom lagane muzike obojene mirisima mladosti ljubavi.
Za čudo, oko nje su se vrteli u lakim zagrljajima parovi. Dva i dva i nizu. S tavanice su se spuštale lake linije svilenih traka pozivajući je na predavanje, popuštanje i igru snova.
Mirisalo je na ponovno rađanje i novi život.
Sve je hvatala raširenih ruku. Dodirivala je nebo i zemlju, savilala se pod taktovima laganih valcera ne osećajući hladne granitne pločice poda. Njene istrošene papuče su bile cipelice iz Čarobnjaka iz Oza. Crvene poput ruža koje je nosila na venčanju, poput vaskršnjih obojenih jaja i majčinih prstiju kojima ih je premazivala da dobiju visoki sjaj. Sve se okretalo i stapalo u celinu njenog života.
Naglo je stala.
Svetlost je počela da se gubi. Oko nje su se nalazile police s praznim teglama, bez vezenih cvetova. Stajala je kao ukopana, suvog grla, a umom joj je strujalo pitanje zbog čega je došla baš tu.
- Moram se vratiti u kuću, pa doći ponovo, možda se setim.
U Crkvi Bogorodičinog groba- fotografija Dragan Đukanović
понедељак, 11. фебруар 2019.
Vidim te
Kriješ se ispod taloga minulih danaKriješ se iza dubokih uzdaha nastalih u tami noći
Kriješ se kada se jutro na istoku stidljivo javlja.
Kriješ se kada sneg zabeli krovove kuća.
Kriješ se kada sivi golub neprospavanu noć ponese
Kriješ se u knjizi nepročitanoj
Kriješ se u talogu popijene kafe
Kriješ se - skrivanje ti ne pomaže
Vidim te u talogu minulih dana
Vidim te iza dubokih uzdaha nastalih u tami noći
Vidim te kada se jutro stidljivo javlja
Vidim te kada sneg zabeli krovove kuća
Vidim te kada sivi golub neprospavanu noć ponese
Vidim te u knjizi nepročitanoj
Vidim te u talogu popijene kafe
Vidim te - skrivanje ti ne pomaže.
петак, 8. фебруар 2019.
Lala: Imaš sve kad imaš mene
-
Jal, di si dosad?
Očla do komšinice na kafu?
Valda si vedru kafe
popila?
Kad je bilo podne?
Šta si tamo tolko radila?
A, šta te i
pitam, nisi radila ništa, da si, bila bi tu. Nos bi držala u svoju
kuću , a ne kod nje. Dobar je i taj njen što je drži.
Moj
komšija? Pa i on tako misli ko i ja! Možete se vas dve uvatiti
zaruku pa napred! Di si bože da me vidiš?
Ne
umeš ništa ni da kuvaš ni da pečeš, a ni onaj kumovski kolač da
zamesiš! Šta, šta? Ja ga zimus strušio, pa bila palačinka? Kako
te nije sram? Ja? Gunđaš nešto sebi ubradu. Ni sama sebe ne
razumeš , a ne da te ja razumem!
Kažeš
odnela gibanicu? Kakvu gibanicu? Onu sasirom? Bolje da si meni
ostavila nisam ni pojo ništa, sve da udeliš za mamu i babu! Babu?
Ko je vido da se otac zove baba? To ima samo kod vas, kod vaše fele!
A deca kakva su ti! Bolje da si ji vaspitala bolje, da pokažu
poštovaje prema starijima...da poljubu ruku kad dođu! Oni... skloni
Bože od mene.
Moja deca su drukča!
Šta kažeš? Naša deca? Pa da
naša. To su tvoja. Moja deca su fina na oca. Donesu mi šta treba.
Znadu koje pivo najviše volem pa mi donesedu. A volem i kad se
zapijemo zajedno..ih to ti je milina...samo retko , neće s babom.
Tebi donesu? Donesu i dovedu unučad da i čuvaš. Pa čuvaj onda i
mesi deci onaj keks na presu. Al pazi, nemoj da bude ko da si s
nogama mesila, treba da budu masni od masti, ne od tvoji nogu. Jel
razumeš? A ni to ne znaš!
Jel
imal još one gibanice s makom? Daj mi s jedno dva prsta da se malo
naranim… daj još s dva prsta, ne tvoja nego moja… uf tolko valja
da ne valja! Ima da mi se trbu raspukne. To si namerno da me uvati
gorušica. Oćeš da umrem rano, pa da budeš udovica , ko ona na
televizoru što se smije od jutra pa do mrkle noći, a onda šta
radi da ti ne kažem...
Kako
ja to tebi?
Kako?
Ta lepo!
Znam ja žene kake su, ni ti nisi ništa
bolja! Šta tebi fali? Ne fali ti ništa . Imaš sve- kad imaš
mene! Dođi da mi opereš noge, da prilegnem. Bole me stomak od maka,
a i bio je malo nakiso. To si namerno...
Ilustracija davno nastali crtež.
недеља, 3. фебруар 2019.
Kako da ne verujem u čuda?
Kada se pojavi sjaj zvezda na noćnom nebu?
Kako da ne verujem u čuda
Kada se ravnica u proleće probudi?
Kako da ne verujem u čuda
Kada se prvim jutarnjim zrakom zabeli dan?
Kako da ne verujem u čuda
Kada se cvetak iz zemlje javi?
Kako da ne verujem učuda
Kada se u oku suza pojavi?
Kako da neverujem u čuda
Kada prijateljski glas dodirne uho?
Kako da ne verujem u čuda
Kada zvono dalekog tornja zazvoni?
Kako da ne verujem u čuda
Kada umor savlada telo?
Kako da ne verujem u čuda
Kada sveže skuvana kafa zamiriše?
Kako da ne verujem u čuda
Kada mi dlan toplotom dozoveš?
Kako?
Пријавите се на:
Постови (Atom)