четвртак, 1. март 2018.

Magdalenini čardaci




Nekako s prvih dana Nove godine čovek bolno postaje svestan vremena koje nepovratno i brzo nestaje. Uprkos svetlosnim iskricama koje nesebično pojačavaju utisak blagostanja i vere u bolje dane, u svest mu se urezuje nepovrat dana i sve jasnije vidi mnoštvo čardaka koji i jesu i nisu na zemlji. Čini mu se se u proteklim danima svoga života nekim čudom ili čarolijom našao u lavirintu bajki, pa je sam jedinac, brat ili izmišljeni carev sin koji se neprestano bori s nekim nečistim zlim silama. Samo naizgled pobeđuje, a ona tanka, skoro neprimetna linija zla osteje neizbrisiva i potreban joj je samo lagani podstrek nedodira da počne svoje bujanje.
Upravo u takvom jednom danu se našla ona. Velikog imena : Magdalena. Opevana u pesmama, pominjana knjigama, raspevana u notama svetskih kompozitora.
Zvana je mogim imenima Magda, Maga, Mag, Ma, M. Mogli su je poredili sa vešticama, vampirima i s vođom tajne službe filmova o Džejmsu Bondu. Trpela je sve uz tajanstveni osmeh Mona Lize poklanjan samoj sebi i ogledalu.
Često se uvlačila u onaj mali rukavac u kome je ala skrivala izgubljene duše, da bi gradila svoje čardake, svojim dvema rukama nizala bisere na svilenu nit svoga života. Svaki glas njenog imena je nosio cvasti neobičnijh biljaka u čije je seme dugi niz godina urezao inje iz davnina.
Živela je sama u malom čardaku, koji je bio na zemlji, ali joj se činio toliko visokim da je lebdeo u prostoru između neba i zemlje, baš tamo gde je provela svoj život : ni na nebu ni na zemlji.
...
Mnogobrojni tragovi na asfalitu su pojačavali njenu odlučnost.
Lako je koračala oduvek. Korak joj je odzvanjao mislima, spajao se s nebrojenim koracima onih koji su prolazili istom stazom u večitim istim ili sličnm potragama. Ništa nije zahtevala, nije tragala ni za čim, nije odustajala od života ni kada su podizane veće brane od ove na koja se naašla ispred nje.
- Ovo i njie brana, tek jedan mali dabrov otrgnuti ogranak spreman da se ugradi u savršeno delo njegovih drugova.
Tačkasti bol je razdirao njen um. Bila je sama. Živela je ogrnuta svojom ljušturom koja je tokom godina postajala deblja i tvrđa. Kako je danas dospela na ovo mesto, na ovaj asfalt nije znala. Svesna svojih potrošenih besmislenih dana u nastojanjima da svima ugodi, da se nikome ne zameri, da da i ono što nema.
Svoju dušu je stavljala na veliki ovalni porcelanski poslužavink korišćen samo u specijalnim prilikama kada bi sveštenik dolazio da osvešta vodicu o krsnoj slavi, skrivenog na tajnom, samo njoj znanom mestu, čuvanom od nespretnih dodira.
Pored razdirućeg bolesnog ugriza koji joj je trovao um- lekari su rekli da nema operacije koja bi pomogla, je došao onaj veći bol duše.
Oduvek je bila meka, nežna u svojim nastojanima da drugima učini dobro, nikada povišenim glasom ili grubom reči. Njeno putovanje je počelo davno kada ju je majka donela na svet, a kuma dala ime, ispred oltara pravoslavnog hrama krušedolskog manastira. Nosila ga je svetačke duše panonske izgubljene boginje nepoklekle pred iskušenjima koja život donosi.
Svetica u reči misli i delima. Tragovi pojanja I posluha duboko su se urezali u malo telo.
Mamile su je blatne obale Dunava, dozivale je da se krije u tihim vrbacima i plitkim plažama nastalim posle njegovog izlivanja.
Poklonila se vižljastom dečaku, divila se njegovoj spretnosti začinjenoj glasnim smehom, toliko različitim od njenog večito gušenog. S njim je nebrojeno puta brojala crne ljušture školjki izbačenih na muljevitu obalu snagom rečnih, vetrom karpatskim, podignutih talasa. Svetački je izbegavala prvi poljubac i približavanje mladog tela svom. Nikada nije oblačila kupaći kostim, nosila uske pantalone i kratku suknju. Uvek ju je nešto više opominjalo i dozivalo je kroz vreme. Ime joj je davalo snagu i činilo prepreku.
Duge noći je provodila u mraku svoje sobe bez puštenog glasa.
Trgovačaka škola i posao. Ljubazna i smerna s zagonetnim osemehom na bledim ružem namazanim usnama.
Čekala ga je. Jedinog kome je mogla da pokloni unutrašnju sebe, koji je mogao da je razume, koga je u mislima svojim očistila od svakog zla i najmanje nepravilnosti. Nekako se potajno nadala da će se Usud setiti nje i osloboditi je urečenog.
Bio je sve.
Najbolji. Najlepši. Najpošteniji.
Nasmejan.
Mogao je da dohvati nebo i izmoli munju. Mogao je dadopre do Sunca, ukrade mu najsjajniji zrak, pa da joj ga pod okriljem svetlog prvog sumraka stavi u kosu. Letela je držeći ga za ruku svojim nedodirom. U tajnosti ga je čekala dugih meseci služenja vojske.
Jedne večeri, nekako posle najsvetijeg hriščanskog praznika, zakucao na njen prozor.
Kuća je mirisala na sveže pečenu pitu sa višnjama. Majka je otvorila prozor.
- Ko si ti?
- Tražim Magdalenu.
- Magdalena nije tu i nikada neće biti. Idi i ne vraćaj se. Ona je samo moja, ostaće u kući, da me dodvori. Udavati se neće.
U kuhinji je dok je u pravilne kvadrate isecala tek pečeni kolač, Magdalena zaustavila krik.
Čekala ga je svake večeri, svakog proleća, vreme se pretvorilo u decenije, pa prelaz i tečenje dvadeset prvog veka.
Danas ju je dotukla izjava:
- Ti ništa ne znaš, ti nemaš nikog i nikada nisi volela.
-Koliko su ljudi plitki, koliko prazni i bezdušni, koliko ne znaju moje boli i moje pritajene radosti. Ne znaju moje srce. Dušu moju ne znaju.
Ne poznaju moju patnju, moja samoća ih ne dodiruje niti bol iznad svih boli. Ne poznaju borbu tela i uzavrele mladalačke krvi koja postepoeno postaje svetla i prozirna, koja se gubi u svojoj nemoći da promeni bilo šta ili da uspostavi novi svetski poredak.
Najviše me boli to što misle da nisam volela. Sve mogu da im oprostim, ali to ne mogu. Kako da sitnim dušama prikažem nemerljivo bogatstvo , kad nisu stvoreni da ga razumeju?
Svetačko bledo lice je podrhtavalo u svojoj nemoći. Duga kosa nemarno ispala bez snage da bude vraćena je virila i bleskala srebrnim vlatima. Osmeh je odavao tajnu. Stidnutih usana je ušla u apoteku. Pružila je ispisan recept krivudavim doktorskim rukopisom. Osmehnula se osmehom koji skriva tajnu.
- A ovo, proći će. Kao moja mladost, kao dugi dani samoće i nedostajanja, kao narkoza posle operacije, kao besana noć, kao oteti san . Sve prolazi. Samo on će ostati mlad, tamo negde ispod moga prozora onoga dana.
Dok je iz starog novčanika čije su ivice bile iskrzane vadila novčanice da plati lek, počela je zidanje novog čardaka. Nije bio ni na nebu ni na zemlji. Bio je tamo gde će ga samo ona videti, gde će moći da narasta noseći nebrojeno mnogo čistih duša iza svojih lakih zidova, gde će vladati samo osmeh, dobrota, gde će ona povratiti svoju mladost, a čarolija njegova dan kad ju je pozvao da mu dođe. Negde tamo će živeti svoj zajednički ljubavlju okupan život.

Za nju   Bulka .




недеља, 25. фебруар 2018.

Gde ...

Dok se nedeljno popodne u tragovima spušta
Krećem.
Brzi korak mi puni misli.
Planovi i želje.
Ideje i prepreke.
Koračam.
Na meni toplo.
Šal i kapuljača.
Rukavice.
Gumeni đon na starim čizmama.
Tu i tamo
Redak šetač.
Poznanika nema.
Nema ni lajavih pasa
Lutalica.

Kontejner i                                        
Žena sa kesom na ramenu.
Vire plastične flaše.
Šta da joj kažem?
Kako da joj uputim osmeh?
Kako da joj darujem reč.
Ne gleda me.
Ne primećuje koračanje moje.
Ne vidi početak suze
U oku mom.

Mala sam spram nje
Snage nemam.
Tuga me steže.
Raste bol.

Gde nestade osmeh?
Gde nestade reč?
Gde su nestali ljudi?
Gde sam nestala ja?

среда, 21. фебруар 2018.

Sitnce mi boje život

Zagledani u daljine, potrebe i svakodnevnu trku za ko zna čim , gubimo nit lepote življenja. Nezadovoljni smo. Opterećeni.  Ne shvatamo koliko nam ona mala iskra, sitnica, mnogo znači u životu. Često nismo svesni njene veličine i tek kada vreme prođe shvatamo njenu važnost. 
Naučila sam da svaki dan u životu prihvatim kao radost, kao ono malo zrno semena   koje ima veliku snagu. Može da raste. Otuđujemo se, zatvaramo u  virtualne svetove, ne živimo stvarnost. Pokušajte da se osvrnete oko sebe. Ulovite sunčev zrak, uhvatite dlanom snežnu pahuljicu, osmehnite se prolazniku, izgovorite dobro jutro prvo samom sebi,  pa svima ostalima koji toga dana neko vreme podele s vama, koji znače sitnicu koja boji život. Podelite tuđe radosti i patnje.
S radošću sam se prijavila na Svetosavski konkurs Narodne biblioteke Njegoš u Knjaževcu.  Zašto  ne reći svoju Sitnicu koja boji život? Na moju radost i drugi su videli njenu vrednost.
Danas mi je stigla nagrada:  povelja i knjige.  Hvala organizatorima.

Ždralovi
Dogodi se da skriveno odlutam, poletim, poželim da dodirnem dugu, zakačim kraj jutarnje magle i dotaknem poslednji večernji zrak sunčevog potonuća, otputujem na krilima noćnog vetra nekuda samo njemu znanim stazama. S nestrpljenjem čekam par minuta koliko je potrebno autobusu da prođe pored padejske slatine. Suva, s dušom panonskog zaboravljenog ratnika. Zaboravljena čami, povremeno gosteći retkom travom stado ovaca i par mađarskih pulina kojima se lavež odbija od metalne kutije autobusa. Čobanin ne mari, utonuo je u svoje misli, a pogled mu je nekuda odlutao.
Ovih kasnih jesenjih dana slika je drugačija. Oživela je. Povratila nekadašnji sjaj. Jata sivih ždralova u svojim migracijama preleću banatsku pustoš i pronalaze odmor na slatini s jedne i tek uzoranim njivama s druge strane stare ciglane. Prostor bez ljudskog prisustva donosi im spokojstvo. Mnoga krila su spuštena. Mnogi kljunovi su podignuti ka plavetnilu velikog nebeskog prostora. Čitave kolonije se uzdižu u visine ili se spuštaju sasvim nisko i svojim dugim nogama dodiruju tlo.
Gledam. Mnogo ih je. Krupne, dugonoge ptice, vitkih vratova i samo naizgled krhkih tela stoje, poleću, sleću.  Uživaju u životu, ne žale se na svoju sudbinu putnika. Poštuju redosled i tajanstvene znake predvodnika.
Na trenutak se vraćam negde daleko u prošlost. Dete sam. Svu umešnost i snagu ulažem da uhvatim jednu pridošlicu. Kako se približim, ona poleti, poskakuje, izmiče mi iz ruku. Govori mi svojim  nerazumljivim jezikom čije znakove ne razlikujem. Opet jurim, jurim...padam i ustajem. Vijugam u svojim kretnjama. Izmiču, a htela bih samo da dodirnem sivo pero mudrosti i nepogrešivosti.
- Ti ih baš voliš?- glas me vraća u stvarnost. S osmehom na licu puštam pogled da leti unazad, da lovi sive senke koje ostaju daleko. Dodiruju ivicu ljudskog saznanja. Blagoslovene su. Boje život.



уторак, 20. фебруар 2018.

Sasvim običan dan

Da nije snega  pomešanog s kišom ne bi se čovek osećao živim.
Ovako se hladnoća uzrokovana vlagom uvukla i peče svojom moći. Sve se sklupčalo, zatvorilo iza svoja četiri zida i ćuti.  Prisutna tuga kroz vlati vlage i sete dana koji prolazi  jasno ostavlja pečeat na slučajne prolaznike. Hoda onaj ko mora.
Uhvatila me vlaga i ne pušta.
Prolazim gradom pokrivenim sivilom oblaka. Bez sjaja, bez svetla, bez slučajnog susreta i osmeha. Onako ruku zavučenih u džepove jakne, kapuljače natučene na oči, malo velike pa  mi se vidno polje suzilo, prolazim pored prodavnice hrane za životinje. Ispred ulaznih vrata mačka gricka dobijenu poslasticu. Pas mirno spava u kartonskoj kutiji u koju su vlasnici ubacili šareni džemper čiji rukav viri ispod žutog psećeg tela. Osmeh me obuzima. Radost me preplavljuje. Udruženi i osvom nemanju doma pronašli su utočište i mir.
Ima dobrih ljudi.

Žurim kući.

Naložiću peć.

Skuvaću čaj i ručak za sutra.

Rano ćemo leći.

Gledaćemo film skinut s  interneta.

Na fotografiji je Milorad, mačak koga više nema.

недеља, 18. фебруар 2018.

Нови дан

Окрени се
Погледај небо,
Не заборави фебруарско сиво.
У лету уздигнуто
До висина
Стигло чак.
Дан по дан.

Зауставих дан.
Задржах поглед.
Не дам да туга влада.
Годинама пруженим у недоглед
Држим осмех
Пријатеља знак
Цвет до цвета
Осмех до осмеха
Радост до радости.

Сутра ће нови дан.
Сутра ће светла зора.
Сутра ће бели дан.

Радости нове.

Нови дан
Распеван
Радан
Речју исписан
Погледом драгим зачињен
Оком благим обојен
И бео.
Бео.


уторак, 13. фебруар 2018.

Kako je

Kako je kada ti se dlan ohladi?
Kako je kada ti se oči pokvase
A dah zaledi?
Kako je kada zvezde ugasnu
A mesec zađe iza oblaka?
Kako je kada prva pahulja stigne u februaru,
A zemlja je zgrabi?
Kako je kada te tuga savlada,
A duša zavapi?
Kako je kada te u tami noći iskonski strah
Svojim krikom probudi?
Kako je kada se magla nad tvojom glavom pruži,
A pogled ostane prazan?
Kako je kada plač izgubljenog deteta doleti na krilima vetra,
A tvoja nemoć zavlada?
Kako je kada bol iz dubina ojača
A  snaga njegova izbriše razum?

Kako je kada ti se malom osmehnu Visine?
Kako je kada te daleki prijatelj rečju svojom podari?

Tada zasija svetlost!

недеља, 11. фебруар 2018.

Naloži peć

Naloži jače tu peć!
Vidiš da cvokoćem, sve mi se zubi udaraju jedan o drugi, svu ću im gleđ skinuti.
 Kako ću onda jesti pitaš?
 Ješću nekako sve će mi vilica trnuti! Možda bi ti  to i htela... ti želiš da budem gladan? 
Čujem, čujem gladan nisam, pa tek smo ručali!
Kao da ja ne znam tvoju politiku!
Supa nemasna, pilići u supi bledi, nema ni masti na njima!
Kao da je nisi ni jeo!
Rezanci kupovni!
Kad si ti to supu zamesila? A imaš domaćih jaja! Nemoj reći da nemaš! Pa još kad ih ne skuvaš  dovoljno! Grickam rezance kao grisine umesto da ih kao čovek srčem!
Ajd, sad, kažeš : nije ti smetalo dok si jeo!
To kažeš!
Nije, ćutim ja!
 Sve mi je dobro!
Meso, opet piletina i neke tanke šnicke u blagom sosu!
Ni ljutine, ni slanoće, kako da budem sit?
Jesi mesila  si kifle! Malo tamo, malo onamo, nisam ih ni jeo! Kažeš zašto nisi, bile su ti na stolu! Onda nisam, a sada bih! Ehej,  gde si nestala, požuri , zvoni ti mobilni telefon!
Oho, šta je to! Roštilj!
To komšinica ili komšija bili vredni, pa lepo i nama! Samo ću malo!
Zar nismo ručali opet ti?
Ručali, ali ko će roštilju da odoli!
Naloži peć, kad ti lepo kažem!
E, jedva čekam da ova zima prođe, da kupim najveću lubenicu koju mogu da ponesem. Ima da ima najmanje deset kila. Odnesem je da se rashladi u mom dubokom podrumu! Pa je hladnu stavim n a sto! 
Kad je rasečem onako sočnu i zelenu, onu što je zovu turskom, sva će kora da puca! A unutra crvena, kao vatra i jutarnje sunce! Pa kada joj sok poteče preko mojih prstiju. Ima  da kaplje!
Svuda da kaplje!
Ima da se lepi! Svuda da se lepi! 
Ima da mljackam i žvaćem da me čuje komšija preko puta! A tek muve! Lepotice crnokrile, da lete oko mene. Oko moje glave i usta da se roje i svojim krilima me hlade!
Teraću ih! One će loviti ružičaste kapi ilepiti se na njih! Krila će im otežati! Ima i komšiju da zovem.
Eh, samo da zima prođe!
Naloži tu peć!

субота, 10. фебруар 2018.

Obličje tvoje

- Kako  bih se  prometnula u obličje tvoje?
- Moje? Zašto bi ti činila tako nešto? To ne bi bila ti. To bi bio prikaz nestvarnog i izmaglice laži koja lako vara. Možda bi ti lakoverni ljudi poverovali i tvom- mom obličju videli moć ili bi te se plašili. Zavideli bi ti na snazi i sposobnosti da dodirujući ih mekotom krila oživljavaš čaroliju. Možda bi se na trenutak radovali nekom drugom liku, a možda bi u tvom preobražaju videli samo debeli sloj šminke nanet rukom profesionalca koji može promeniti lice. Da li želiš to?
- Lakokrili, kako su tvoje reči penušave kao paperje ispod krila. Ne želim to.  Poželela sam da otputujem daleko kroz vreme, da osetim ponovo prvi udah života, da se osetim sigurnom u rukama roditelja svojih,  da sa njima dočekujem večeri i jutra.
Poželela sam da se kao prvi čovek postavim tako da se izbegne prvi greh, pa da čitav život čovečanstva  bude drugačiji.
Previše je bola ovih dana. Previše se zgusnute paukove mreže nalepilo na zidove koji me okružuju i koji od mene uzimaju snagu. 
- Gledao sam te. Nisi me videla. Čučao sam iza ripstola, pa sam lako mogao da ulazim u duše svih koji su bili u prostoriji.  Da bilo je mnogo toga oko tebe. Zašto  na takvom mestu očekuješ samilost? Njihova je dužnost da je nemaju. Oni samo rade svoj posao. Lome. Nanose bol u želji da se kada se sve uzbistri  u  dobro. Telo ti se protiv  volje uvijalo i trzalo. Samo si tiho tražila pauzu. Oči su ti se punile vlagom. Setila si se dana kada je dete bilo na tvom mestu, na njegov bol i muku. Bio te je stid od sebe,  pa i od ostalih.
- Da,  samo treba mnogo snage  i moći tvoje da se kroz vijugave linije svesti  zadži reč koja bi svom snagom napolje.  Kaže viči. Kako da vičem kada me pritiska talog godina? Kada me pritiska neizgovoreni jauk svih jauka i dubokih bolova?  Da one ne postoje, da sam dete, pa da mi bude oprošten zvuk  koji bih ispustila, ovako... Zašto mi nisi dao znak, pokazao voje prisustvo?

четвртак, 8. фебруар 2018.

Neću

Neću da plačem
Neću da se glasom odajem
Neću da mi tuđa praznina
Merom nemira odzvanja.

U sebi ću vikati
Tiho ću pisati.

Ostaće zapis
Ostaće slova.

Teško, lako,
Brzo , sporo
Vešto nevešto.

Svejedno.

Neću da plačem.
U sebi ću vikati
Tiho ću pisati.

понедељак, 5. фебруар 2018.

Februarski let

Zima koja nije zima,  s mirisima nedolazeće hladnoće i skrivene, pritajene toplote za doba godine,  zvučno su kroz kretnje ostarelog severca najavljivale februar.
Sunčev zrak se moćno spuštao nisko dodirujući krovove naoko zagrejanih njegovom toplotom. Iz dimnjaka se izvijala lagana linija beličastog dima , oko čijeg se izvora skupilo neobično društvo.  Kuće su se čvrsto  zbijene držale  za ruke. Samo  su im krovovi štrčali odvojeni, sa skrivenim čežnjama.  Stidljivo su se uzdizali u potrazi za toplotom koju je uspavani zrak donosio. Senke su preletale preko njih, doticale ih brzinom oblaka koje su  vetrovi u visinama pomerali. Jurile su nepravilne linije mešajući svetlo i toplotu sa senom i hladnoćom izgubljenih stradalnika.  Sve se nekako sjedinjavalo,  lako   prevrtalo i uplitalo u krila domaćih sivih golubova koji su svoja tela željno izlagali  osunčanim stranama.
Poželeh deo njihove slobode. Okrnjene, zaturene  i zaboravljene letove sivih krila. Poželeh da kliktajem pozdravim dan, da gugutom otvorim noć, da nemuštim jezikom svih ptica dodirnem tvrde duše, pa da ih onako oslobođene ponesem u visine koje mi moja krila dopuštaju.
Lako su se smenjivale lagane kretnje krila u pokušaju da se zaštite od lažnog sjaja punog meseca. Okrugao, svetao, sjajan i večno zahvalan večitom detetu Suncu, s radošću dočekanog.
Kroz gugut razaznajem, kroz lako treperenje tankih glasnih žica, prepoznajem glasove starine, istinske radosti i zahvalnosti danom životu.
Na kosoj strmini krova visoke zgrade, poređani u nekom svom redu, s krilima uvijenim tako da skrivaju brzo oko od hladnoće  s kljunom i krilom poniznosti golubovi su čekali. S radošću su pozdravili prvi svetlosni zrak, a sada s nemirima u ptičjim dušama čekaju toplotu.
 Onda naglo po komandi, predvodnik se podiže.
Trgoh se.
 Širenje krila stvara zvuk prepoznatljiv  samo istančanom uhu. Stotine krila se šire pa poleću u lakom drhtavom šuštavom letu donoseći  samo radost.

-Eh, da si golub?
- Da bar imam tvoja krila, ako ne mogu biti golub.
- Danas sam spreman za čaroliju, ukoliko imaš  hrabrosti da je iskusiš? Smeš li da letiš sa mnom?
- Kako, kada krila nemam?
- Imam ih ja!
- Ali  nikada te nisam videla. Poznajem samo tvoje oči i krila.
- Nećeš me videti  ni sada. Pokupiću prah sa najudaljenije ugašene zvezde, raspršiću ga preko svojih krila. Nećeš  me videti.
- Lakokrili, krila moja, ponesi me!


субота, 3. фебруар 2018.

Odsjaj svilenih niti

Početak meseca je doneo sveže odštampanu knjigu.

,,Odsjaj svilenih niti"

Njeno nastajanje je bilo postepeno zahvaljujući mnogim dobrim ljudima.
Moja porodica, prijatelji, ljudi  koji su mi svojim čitanjima davali snage da nastavim.
Pisanje počinje od reči, one se nižu, rastu, pretvaraju u priče.
Ako imate sreće i oko sebe imate mlade ljude posao je lakši.
Zahvaljujem  Andrei Beati Bicok na dobroti i rečima koje je ugradila u pogovor.
Tu  je Branislava Brandić koja je sliku na svili pretvorila u fotografiju naslovne stranice. Tu je Jelena Milošev čija me je potraga za imenom dovela do ,,Odsjaja".  Naravno, bez tima Kreativne radionice Balkan ne bih mogla.
Zahvaljujem Veselinki Stojković i Dušanu Đorđeviću na podršci.
Svila i pisana reč imaju važno mesto u mome životu. Lepo je slikati na  beloj svili, lepo je pisati na belom papiru.  Jedno bez drugoga ne mogu, stapaju se,  pružaju jedinstven odsjaj.
Kako god, nastala je nova zbirka. Ostaje da joj udahnemo krila i da poleti, da počne svoj život.


уторак, 30. јануар 2018.

Neverica

Dan se gasio
Noć se negde  budila
Lagano se reč ispuštala.
Valjala se na leđima noćnog vetra
Skrivenog iza
Okrnjenog
Nisko spuštenog meseca.

Neverica

Sjaj zevezda
Snenim okom uhvaćen
I glasom 
Kratkog daha.
Ugušen.


Neverica

Pokrivena lakom zavesom praha
Skinutog sa Danice.
Reč je narastala.
Žena ju je hvatala.
Merila.
Premeravala.
Razvlačila.
U strahu izgovarala.

Neverica.

Fotografiju moga ujaka Bože načinio je Darko Ivančević. Fotografija ima isti  naziv: Neverica.
 Hvala Darku.

понедељак, 29. јануар 2018.

Dvadeset prvi vek

Negde u nekoj dalekoj zemlji, gde se vreme ne meri prošlošću, gde su pogledi upereni samo u budućnost i tajanstvenu magličastu tvar  koju ona donosi, živeo je čovek.
Daleka zemlja imala je samo ljude.  Nije bitan pol, važna je samo dobrota u njima i ono što ih je izdvajalo u njihovim dobrim namerama i činjenju dobra. Živeli su samo da bi donosili svetlost i smeh. Delili su radost jedni drugima. Svako je radio svoj posao. Bio je najbolji u tome i podučavao je mlade da budu bolji i da nadmaše svoje učitelje.
U toj zemlji niko nije  bio gladan. U toj zemlji niko nije bio  žedan, niko nije  znao za jad i nije poznavao  plač.
U harmoniji koja okružuje svakoga je neka magična svetlost prožela vazduh, pa se sve vrcavim spiralama uvijalo  i uzdizalo noseći radost.
U tu  daleku zemlju je jednoga dana neki prohladni vihor uneo drhtaj. Stresao se čovek do čoveka. Lagano se počeo širiti neki nemir sa talasastih hranljivih polja posejanih mirisnim semenom.
Uvijalo se nebo i mešalo s vetrovima nepoznatih pravaca. Ljudi su zatvarali oči u strahu od nepoznate nadolazeće bezbojne titravosti.
Ništa više nije bilo kao pre. Počeli su da zaziru jedni od drugih, da se gledaju nekim drugim očima, a duše su dobile neke nepoznate namere.
Počele su podele. Delile su se i račvale i želje i namere, nisu birale pravce i smerove. Često su se mrsile i kidale,  često bi zaplitale linije svojih staza i tkale ih u beskrajne metre neobičnih tkanina.
Korak po korak nestajale su vrednosti postavljane davno u vreme samog nastanka neba i zemlje. Kako su dani odmicali podele su postajale sve veće,a  razlike među njima su bivale sve dublje.
Dok su shvatili šta se dešava vreme je odmaklo daleko.
Došao je dvadeset prvi vek.