недеља, 13. новембар 2016.

Vijugava linija, sada staza

Hodam po vijugavoj liniji, sada stazi.

Nekada je ona predstavljala put prema Iđošu, pa dalje prema severu, prema granici. Imao je važnost. Pravio se važan, odolevao je i Suncu i Severcu. Odolevao je i onima i ovima. Bio je gord. Sećam se zime 84. Kako sam bila srećna kada sam ugledala poznatu krivinu posle dugotrajnog probijanja kroz smetove.
Onda je put dosadio. Postao je premalen, preuzak, premalo je davao, a oduzimao je dragoceno vreme. Postavljeni su gvozdeni branici, okačeni su lanci. Prolaz je bio zabranjen. Put je zaspao.
Budili bi ga samo ranojutarnji prolasci točkova starih škripavih bicikala radnika koji su napola dremajući teško okretali pedale i prepuštali se vijugavoj traci skraćenog puta. 
Put bi oživeo tek s prvomajskim praznicima. Itekako se sećao majskih uranaka još onda kada je postojala mala šumica s leve strane. Tada bi jedva dočekao dečju graju.
- Deco idemo. Ponesite ...
- Mogu li ja loptu?
- Mogu li ja badminton...
Ti dani su bili lepi, nezaboravni, davno minuli. Šarenilo svilenih bombona i igračaka. Muzike i graje. 
Onda bi put opet spavao. Mirno. Duboko...
Došla neka nova vremena. Ljudima teška. Za put laka. Dobio je važnost, dobio je nov život. U njegova krila je dunuo neki za njega dobar vetar. Postao je staza Buvlje pijace. Smenjivali su se ljudi. Smenjivala su se lica. Mešali su se prodavci i kupci.
Smenjuju se graja i smeh. Neko kupuje, neko prodaje. Neko se smeje. Neko je zadovoljan,  neko nije. 
Put sam sa sobom raspreda priče i nemo posmatra.
- Tri za sto!
- Još malo!
- Nova roba!

Hodam po vijugavoj liniji , sada stazi. 
 Izabrala sam put prema severu, prema izlazu iz grada.Oko mene su mnogi. Neki kupuju, neki prodaju, neki se smeju, neki glasno grde. Tiha sam. Duva jak vetar. Hladno je. Hodam brzo, da se zagrejem i da obavim svoju jutarnju šetnju. 
Gomila ljudi, gomila robe.
Od igle do lokomotive.
Sve je tu.
Šarenilo.
Lepo. 
Ružno.
Kvalitetno.
Nekvalitetno.
Sve je tu. 
Pogledom prelećem preko gomila. Tu su čitavi životi. Tu su sitnice koje život znače. Uspomene sa putovanja.  Rukom rađeni unikatni predmeti. Sačuvani. Okrnjeni. Tanjiri i  čaše. Tepisi i vaze.
Životi na jednom mestu. 
Zapažam porodične fotografije nepoznatih ljudi.  Gramofonske ploče. Listam  u  hodu.
Pogled mi pada na uramljeni goblen. Stajem.
- Koliko košta? 
- ...
- Može li za...
- Može.
Plaćam i nastavljam žurno. 
Nečji trud i rad. 
Srećna sam , spasla sam lepotu s ulice.

2 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!