субота, 10. март 2018.

Čaj od nane

U vrtoglavim naletima vetra koji je zbunjivao misli i rasterivao svaki smisao o
istinskim ljudskim vrednostima našao se čovek. Na glavu je natukao kačket koji je preko ušiju imao dodatke u obliku polulopti. Ličio je na rusku kapu. Značili su mu sve. Čuvali su ga od vetra , što je danas bio slučaj, ali i od stalnih prigovora svoje žene. Zahtevala je, premeravala, dodavala kada se ne dodaje i oduzimala kada se  ne oduzima. Kako god, godine su bile iza njih, a ako Bog da biće  ih i ispred njih.
...
- Dakle onaj moj, dokle će s onim kačketom, kao onaj iz onog partizanskog filma,  pa preko Neretve, samo što one ne ide preko vode već preko ovoga suvog panonskog mora. Lepo mu kažem, uzmi onu vunenu, pa natuci na glavu, i čućeš i videćeš.  I šal! Neće ni da sluša, a i kad je slušao? Kad bolje promislim uvek je radio po svome, kako je hteo, ne slušajući nikog. Ni njegovog pokojnog Stevu.
...
Šta li ona u svojoj glavi misli? Da nije ostarila? Da se na njenom licu ne očitavaju godine?  Mnoštvo je linija   i pregršt puteva,  je tu ucrtano. Ujedinjeni čine   Panoniju ispresecanu kanalima koji povezujeu istok, sever i zapad, jedini je jug ostao uskraćen.
...
Baš je ostario. vide mu se one duboke bore a nije ni čudo, svašta je preko glave preturio. Sreća pa ga kosa nije napustila. Još uvek onako lelujavo odoleva severnom vetru. Možda je i dobro što ima taj žuti davno istrošeni kačket nalik na rusku kapu.
...
Misli ona da ja ne znam za njen holesterol. A voli da pojede parče, dva slanine i sveže čvarke, onih orah torti kad se dočepa... Kaže da je to najzdravija hrana. Jeste za mladog čoveka, a za nju? Još je i koji kilogram nabacila. Što nije kao ja? Ništa!
...
Misli da ne znam da sakrije lek za pritisak, da ga umesto svakog popije svakog drugog dana!  Kao da se ne navikne. Misli matora sam pa ne primećujem! Šta da mu raim! Sreća je pa ne jede slano. Danas ću za večeru kačamak i jogurt. Biće dosta, a i brinem se , tako je nešto oslabio. Ubiće ga šećer. A kad se dokopa kakvog keksa ili bar čokolade za kuvanje... Kupila sam pre neki dan, da se nađe, kad ono nema. Samo šuška kad zaspim.
...
Zaboravio sam da kupim  čokoladu, videće da je nema. Ima da bude besna, dobiću po glavi! Šta ću organizam mi traži!
...
Ima da ga lupim nečim po glavudži. Misli da ja ne znam. To je opasno. Lekove neće, a ne čuva se! Sad će stići. Sigurno je promrzao!

- Stigao si. Brzo se skini pa sedi pored plinske peći, dobro je da smo je očistili jesenas, dobro greje, a malo troši. Sad će i večera.
- Stigao. Baš sam prozebao. Stavi i čaj. Doneo sam, limun! Nemoj staviti ni meda ni šećera.

Dok je na čiviluk kačio svoju debelu jaknu postavljenu veštačkim krznom i na kuku  kačket vredan zlata,  posmatrao ju je kako se još uvek lako kreće po kuhinji. Za čas je lekovitim mirisom nane,  para dodirnula njegova čula. Spustio se na svoje mesto za stolom. Bez reči ju je posmatrao. Dve iste šolje na kojima su bile oslikane  male božićne zvezdice i po dva mala crvena jelena  okrenuta tako da su im se njuškice dodirivale, su ih čekale.
Sela je i ona. Stavio je ruku na njenu ofarbanu nekada crnu  kosu.
- Raduje me tvoje milo lice!
- To je lepo od tebe.
- Sećaš li se kada smo u jutru mladosti odlazili podno  vinograda da beremo nanu? Mirisala je zelena obasjana sjajnim sunčevim darivanjem. Zahvatao sam je. Kada sam prvu iščupao iz korena dobio sam grdnje. Morao sam odvojiti deo vode i ponovo je posaditi. Ostale sam sekao nožem sasvim nisko uz sam koren. Ostajao je samo mali patrljak spreman da ponovo olista.
-Da sećam se. Vezivala sam grančice kanapom i pravila snopove.
Sećaš li se kaoko su plesali na letnjem povetarcu u lakoj hladovini. Kako im se list uvijao čuvajući blago u osušenoj duši!
- Sećam se, kao da je bilo juče, kao da godine nisu minule i da vreme nije nemilosrdnom brzinom proteklo. Sada pijemo ovaj iz kesice.
- Svejedno, lepo miriše. Umalo zaboravih. Nestala je stara kafana, poslednja od onih kako ih zovu rupa.  Ogoleo joj krov, odneli i biber crep i drvenu građu. Zjapi nebo, samo će zvezdani prah po vedroj noći napadati na potrošene zidove.
- Eto!  Umalo zaboravih. Došli nam labudovi u Jamurine.  Par predivnih. Išla sam sa decom da ih gledam. Ženka je nestala u gustišu, a mužjak beo kao najbelji oprani čaršav na letnjem sucu zauzeo širinu za sebe. Širio je krila, prskao se, zaranjao  i izranjao iz vode obojene bojom neba. Laki talasi načinjeni snagom poslednjeg zimskog  vetra su ga milovali. Čas mu je vrat dodirivao nebo, čas se kljun zabadao u muljevito dno. Plesao je po samo njemu znanim taktovima. Poneli smo okrajak suvog hleba. Ostavili smo mu u šipragu. Naći će. Nepoverljiv je prema ljudima. Ne prilazi.
- Da, davno ih nije bilo. Radujem se što su tu!
- Da pojedemo nešto uz čaj?
- Može.
- Kačamak i jogurt?
- Možda još nešto, ako ima.

2 коментара:

  1. На крају и сећања имају јак укус стварне љубави и брига једно о другом. Кад године прегазе успомене хране!
    Одлично сликање маторих и прохујалих...

    ОдговориИзбриши

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!