петак, 30. март 2018.

Dve rečenice

Dok je krupnim odlučnim korakom grabila dobro poznatu stazu, nije mogla da ne primeti siluetu ispred sebe.
Otežali korak je nosio krupnog čoveka. Siva senka se širila i skupljala ispred njenih očiju. Bila je nekako pokrivena slojem praha davno izgovorenih reči i izgubljenih misli u nekoj gustoj beloj magli. Groteskno se smejala svojom iskrivljenom slikom stvarnosti. Varala je oko. Rasla je i samnjivala se. Teretno je obavilaja čoveka, poput neba koje se pružalo u želji da nikada ne propusti sunčev zrak.
Usporila je.
Tajnovitost je parala ulicu urezujući nepoznate tajanstvom obojene linije i nizove pitanja bez odgovora.
Čovek se  okrenuo. Nedovoljno da bi odredila broj  njegovih godina. Ima ih dosta. Okret je suviše kratko trajao. U grlu je osetila neko žaljenje, neku ispuštenu radost otkrivanja zauvek izgubljenu.
Znatiželja koju je oduvek imala u sebi je morala da proradi.
Koja je njegova sudbina?
Da li je sam?
Ima li nekog?
Gde je potrošio dane?
Da li je gladan?
Ima li od čega da živi?
Oko joj se ispunilo hladnim vlagom. Potisnula je osećanje izgubljenog.
Zastala je što iz straha da će izgubiti dragoceni trenutak, što nošena osećajem da ne treba da ga stigne ili obiđe.
Kapi su umivale asfalt.
Sipilo je  s neba bez namere da stane.
Gledala je u tragove koje su njegove stope ostavljale. Nasmejala se.
- Kakvi tragovi. Nema ih. Da sam šumar  stoletnih šuma  pročitala bi ih. Ovako...laka gorčina ju je preplavila, a neiskazana misao se izgubila.
- Ja ću ti dati moć da rastumačiš skrivene znake. Dobro gledaj.
- Ti ? Da, zaboravih da ti možeš sve.
Sipnjava je prerasla u kapi. Gledala je korak i povlačenje iskrivljene cipele.
Trenutak nastajanja  od potpunog spuštanja stopala do oslanjanja na prste i ponovnog podizanja  je odavao bogatstvo. Kišne kapi su se opirale sili Zemlje. Lepile su se za đon i lako se razvlačile čineći minijaturne vodopade. U razvlačenju bi se hrabra kapljica otkinula i poletela u visinu. Lepila se čoveku za  nogavicu. Pridruživala se svojim sestrama i stvarala  sliku. Činilo joj se da neki imresionista ostavlja tragove na njegovim nogavicama. Opet se nasmejala.
-Da to si ti Lakokrili... Prava impresija tačkica.
 Pažljivije je posmatrala ples vode. Neke su svoju vlagu zaboravile. Dobile su  tragove prošlosti, pa su postale okoreli suvi krateri.
Činilo joj se da to bacanje i letenje kapljica ima veće značenje i da se u njemu krije neka mračna tajna znana samo vlasniku.
Počela je da broji . Jedan korak, hop,hop, hooop, letelo je četiri do pet kapljica. Množile su se. Nisu pravile problem oko toga  što je iskrzani kraj pantalona nakvašen i već odavno spreman za pranje. Letele su i plesale, maštale su o ponovnom letu u visinu. Krugovi se obnavljau. Osušene će prerasti u vodenu paru, pa opet gore, dole...
Svaka sledeća je dosezala više, pružala se lako prkoseći zemljinoj teži. Pravila je linije.  Tajanstvena krila su ih oživela. Progovorile su:
Gledaj, gledaj. Šta ti znaš o životu? Hodaš, gledaš, nosiš život na dlanu. Imaš nekog ko te čeka, ko ti se raduje, ko odobrava tvoje postupke i deli tvoje radosti.  odakle ti smelost da zadireš u tuđ život? Želiš li samo saznanje ili ...možda si spremna za osudu? On je sam. Ima samo nas. A mi znamo njegove tajne puteve i...

- Ej, komšinice, hoćeš li sa mnom, idem u tvom pravcu, odvešću te.
- Hvala, imam vremena, morala bih tamo dugo da čekam.
Dve rečenice su oduzele vreme.
Nepoznati se udaljio. Kapi su ućutale. Čarolija je nestala. Tajna je odnešena. S njenog kišobrana se i dalje slivala voda.

Нема коментара:

Постави коментар

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!