понедељак, 29. јун 2015.

Susret sa veknom hleba!

Sedele su na terasi u svakodnevnom druženju koje je značilo pijenje kafe. Polako  reč po reč, ponovo su prešle vreme od dvadeset četiri sata, od poslednje kafe. Sve bi bilo isto kao i svakoga dana da nije bilo jedne sitnice.
 Vekne hleba.
Vekna je stajala na drugom stolu. Naoko cela, netaknuta. Zamešena umešnim rukama veštog mokrinskog pekara. Sam izgled je odavao tradicionalnu tehnologiju bez aditiva i konzervansa. Kada je bio svež , brzo je nestajao. Zato se retko kada načinjao neposredno po pečenju. Kako su naši stari znali, i na nas preneli ishranu tanko namazane masti na toploj kriški, pa još začinjenu onako seljački sa malo soli i  sitne mlevene crvene paprike.   Slatka varijanta se sastojala u kriški hleba blago pokvašenoj i posutoj kristal šećerom ili premazanu kiselim pekmezom od šljiva.
Ova vekna je bila drugačija. Zato je neodoljivo privlačila pažnju jedne od dve žene. Naravno ona druga je znala o čemu se radi i mudro je ćutala. Čekala je da se primeti neobičnost!
 Spolja hrskavo smeđe ispečena , baš onako kao treba, ni previše, ni premalo. Ali...
Ali vekna je samo s polja bila cela. Nedostajala je sredina. Dakle ostala je samo kora  sa šupljom unutrašnjosti. Rupe su bile simetrično nameštene na obe bočne strane.
Druga žena je i dalje gledala.
-Da li je to delo ... ?ili ...? ili ...?
-Ma trebala mi je meka sredina... -pomeranje glave je odnelo poglede u pravcu šupe iz koje su izvirivale mnoge zelene oči.
-Meka sredina pomešana sa mlekom...


Hleb se u duši svakog vojvođanina nalazi utkan u  genima. On se poštuje. Kao brat, kao kum , kao osnovna hrana u mučnim danima preživljavanja.
Ne nalazi se uzalud u Molitvi Gospodnjoj ,,..hleb naš nasušni..."
Sećam se da je moja majka pričala de su ona i ostala ratna deca sakupljala na tavanima stari hleb, koji je davno bio bačen golubovima. Kako su golubovi bili pojedeni, ostaci hleba su dobrodošli. Stresli bi buđ i prašinu sa okrajaka i preživeli bi gladne dane.
Nekad se u hleb nisu dodavali aditivi, bio je neponovljivog ukusa. Za mešenje hleba se koristila drvena posuda koja je ličila na korito i zvala se NAĆVE. Umesto kvasca koristio se KOMLOV. To je bilo testo koje se držalo na hladnom mestu i prilikom mešenja hleba dodavalo se u brašno i vodu. Posle procesa mešenja ostavljala se nova količina za sledeće mešenje.
Hleb se mesio jednom nedeljno. Pravile su se velike CIPOVKE. Cipovka je velika okrugla vekna. Njena veličina je zavisila od broja ukućana. Tako ispečeni hleb se čuvao u od pruća pletenim korpama i pokrivao se belim vezenim peškirima. Bila su to vremena koje se nikada više neše vratiti.
Ono što mi ulepša dan jeste miris sveže pečenog hleba. Miris me dočeka čim otvorim ulazna vrata na kući. Pobedi sve ostale mirise i verno ide za mnom. Prati me dalje , sve dok ima snage da se širi po čistom jutarnjem vazduhu.


недеља, 28. јун 2015.

Fotografija za Fejsbuk!


Lažao  je na svom krevetu.
 Malo je dremao, a malo se onako žmirkajući uljuljkivao u saznanju da je život lep. Imao je gustu kosu, talasastu, meku, kako je njegova majka govorila, kao svilu.Često bi svojom rukom prošla kroz smeđokosu bujnost i samo je treptala. Ponekad bi ga poljubila u nestašne čuperke. Sada je to činila sve ređe, u stvari onda kada joj on dopusti. Osećao se odraslim. Pa to je i bio, baš na pragu kada se prelazi iz jedog sveta najranije bezazlene mladosti u onu uzbudljiviju.
Pred njim su se otvarali putevi, trebalo je samo da zakorači i da obema rukama zagrabi sve što u njih može da stane.
Na belini tavanice mogao je svojom mladalačkom vidovitošću da sagleda svoj budući život. Nestvarno su se ispred njegovih očiju ređali događaji i likovi koje je prošao i koji su mu nešto značili. Video je i velike gužve u gradovima i staze kojima je trebao da prođe. Privlačili su ga kao ogroman manet. Samo su čekali da raširi krila i započne svoj let van sigurnog gnezda. Ipak  u jednom uglu osenčene beline nije mogao da vidi ništa. To mesto je bilo tajanstveno i skriveno za njegove oči. Uporno se napinjao i žalio je što nema magičnu kristalnu kuglu da pročita tajanstvene zapise budućnosti.
Imao je mnogo prijatelja, družio se , porovodio sa njima besane noći u malim sobicama na tavanima porodičnih kuća. Delili su nestašluke, gledali kako mama kaže( tu se nasmejao onako samo za sebe tajanstveno), nemoralne časopise i pušili ukradene cigarete. Posle toga je morao... No sve je to sasavni deo maldosti. Susreti na tavanima su se malo po malo proredili, svi su pronašli neku sebi svojstvenost i okrenuli su se tome. Tako i on.
Trenutak dokolice i nerada ga je zatekao na ovom mestu. Zadremao je .
...
Trgao se iz sna. Probudio ga je cvrkut laste koja je blatnjavo gnezdo svila u uglu prozora stana koji je s mukom otplaćivao, jer se upustio u neki činilo mu se neotplativi kredit. Kosa ga je polako napustila, ostalo je neko retko rastinje koje je neposlušno štrčalo. Bila je daleko od svake svile.
Zagledao se u tavanicu. Bezbroj linija ju je prekrivalo. Kretale su se u različitim pravcima, bile su izbrazdane kanjonima, sličnim onima kojima se divio na mesečevoj površini. Ponegde su se videli duboki krateri još uvek ispunjeni raznim nadanjima.
U jednom uglu  osenčene beline nije video ništa. To ga je vratilo u prošlost.
Setio se!
Ustao je, uključio svoj lap top.  Dok je čekao dizanje sistema , otvorio je fioku svoga stola.  Tačno je znao šta traži. Skrnirao je fotografiju i stavio je na svoj
Fejsbuk profil.
To je bio on, ispunjen nadanjima , ležao je na krevetu...

петак, 26. јун 2015.

Duša u pesmi ili pesma u duši?





Sedeo je u hladovini ispod starog oraha, koji je njegov otac davno posadio i ispod koga su spas od letnjih vrućina pronalazili njegovi sad već davno pokojni roditelji. Tako je mogao svakoga trenutka,onako ponesen mirom prirode i bogatstvom mirisa, da otplovi zamišljenim stazama svoga sećanja i da pored sebe zamisli drage likove.
Uvek su mu pružali podršku. Voleli su ga. Negovali, vaspitavali ga u duhu starine i nežno uljuljkivali u saznanju da su ljudi dobri, da treba biti tih i zadovoljan.
Tako je izrastao u čoveka. Bez znanja o ljudskoj svireposti i dvoličnosti.Učili su ga da uvek kaže ono što misli, ali ga nisu upozorili na posledice.
Bio je prostodušno naivan[i ostao ], verovao je ljudima i nije sumnjao u njihove namere. Iako živi u sada već dvadeset prvom veku nije spreman za njega. Nikada nije umeo da sakrije svoje reči, nije umeo da ne postavi pitanje na odgovor za koji se smatralo da treba da zna i koji je obično bio neobično banalan. Čitavim svojim bićem je pripadao vremenu kada se čistota duše cenila više od svega. On je sigurno imao neiskvarenost, ali se ona graničila sa ludošću. Nekada je, nekim svojim postupkom ličio na Don Kihota.Nikome nikada zlo nije činio , ali se ni dobra nije hvatao. Jednostavno se držao po strani.
U govoru je uvek akcentovao poslednju reč, dajući joj važnost bez obzira na to da li je važna ili ne.
Njegovim venama je tekla krv koja je u sebi imala dobrih mešavina. Kao što su žitelji njegovog okruženja mešovitih nacionalnosti, tako je i on sam višenacionalan. Pomalo Srbin, pomalo Mađar, pomalo Rus, pomalo Nemac, a pomalo i Jevrejin.
Lik.
Onako kako to žargonski govori mlad svet, Glava , telo , udovi, srazmerno razvijen , blago podgojen s osmehom i telom neaktivnog sportiste.
Ono sportsko kod njega ga je teralo da vozi bicikl. Onda bi, baš kao što je to činio njegov deda, jednom, sada već više ne drvenom, nego plastičnom štipaljkom sužavao sam rub nogavice na pantalonama, da se ne bi zamastile od lanca,koji je redovno podmazivao da bi što duže trajao.
Kako se stalno plašio vetrova i promaje, oko glave je nosio ono što sportisti stavljaju kada se zbog velikih napora znoje znojnicu. Čuvao se hladnoće, a smatrao je da mu kačket ili kapa ne stoje dobro.
Maštao je o pogledima devojaka. One bi tada svoje zanosno sjajne oči stavljale u službu njgove kose, koja je kao kakva četka štrčala preko ivice vunene trake. Za njega je ona zanosno vijorila i slala mirise kolonjske vode na sve četiri strane sveta i služila je kao nefunkcionalni magnet.
Gleda svakoga jutra svoj odraz u ogledalu, smešaka se samome sebi i pridaje važnost nekim nevažnim stvarima. Jutarnji ritual je veoma važan. Ima svoje navike koje itekako poštuje.
Poštuje ih jer na prvom mestu voli sebe i važan je sebi samom. Higijena je veoma važna, uvek je čist, uredan , ispeglan i izbrijan. U poslednje vreme gleda da kupuje stvari koje se ne peglaju, jer tako sebi štedi vreme, a i struju.
Kafu ne pije ili veoma retko, kad se baš mora. Bitno je da svakoga jutra sedne na svoju terasu i da oslušne zvuke koji dopiru spolja. Svakoga jutra zvuci su različiti u zavisnosti od dana u nedelji. Mogao bi napraviti tabelu i stavljati baš kao đacima u školi pluseve i minuse komšijama koje obavljaju svoje poslove..
-EEEEj, to je dobro za zdravlje, odmoriti pre posla...

Voli pesmu.Svako jutro prvo otpeva koji stih neke izvorne pesme, stare, one koje mu je mati nekada davno pevala. Nekada se reči prepliću i baš kao u narodnom kolu mlad i lep momak povede sve ostale u pravilnom nizu. Tako i on, predvodi zamišljeno kolo putevima svojih misli...
Ono što ga izdvaja iz skupine ljudi sa kojom se svakoga jutra sreće i koje iščekuje, jeste baš ono njegovo čega nije svestan, a što ljudi oko njega itekako raspoznaju.
Svakoga jutra ide na posao, nekad mu se dogodi da svoje započeto pevanje ponese sa sobom , pa slučajni prolaznik upre pogled pitanja u njegovom pravcu. Nemali je broj situacija iz kojih se lako bez posledica izvukao, kada je naleteo na prolaznika, uz lako simpatično izvinjenje:
Ja, to ...izvinite, izvinite....
Ljudi bi odmahnuli glavom , a on bi samo produžio.
Ljudi ga itekako poznaju i ne zameraju mu njegove navike, samo im je čudan. Današnjem čoveku ne prolazi ništa ispred očiju. Sve zapaža, uočava i vidi.
Naučen da udovoljava samome sebi, bez obaveze prema bilo kome. On se ne obazire na prolaznike, nastavlja sam sa mnoštvom tonova u svojoj glavi...
Pravi gospodin, nikom dužan, nikoga ne moli za uslugu, sve čini sam i uvek je dovoljan samom sebi.
-Pa zašto onda ne bi? Ko peva zlo ne misli!
Visoko obrazovan. Govori nekoliko jezika, pa toliko godina ima i živi među tolikim svetom, a i njegova krv je bogata. To je nasušna potreba.
-Moja baba je pred svoju smrt u devedeset drugoj godini govorila samo srpski iako je bila Nemica . Pa što i ja ne bih znao.
Ima posao, radi u biblioteci. Državna služba, sigurnost, vikendi i praznici. Knjige na dohvat ruke, a voli da čita.
-Ooo, poštovanje, šta se to danas čita?
-Koeljo, Alhemičar...
-Pa lepo, te knjige nisu skupe, mogao bih kupiti, lepo je držati kjnigu na polici u dnevnoj sobi. Koliko košta?
-Pa otprilike...
-EEEEj, pa zašto bih kupovao, pa za to mogu dva puta ručati...

Dobre je duše. Nikoga da ne uvredi, barem ne svesno, sa ljubaznošću se odnosi prema starijima, to je poneo iz roditeljske kuće, ima dobro vaspitanje koje je veoma važno za svaku osobu.

-Vi ste, kada ste bili mlađi bili drugačijih misli?
-Bili ste sposobni reći...
-Pitao sam se kako to smete?
-Bio sam mlad, imao sam ideale...
-Gledao sam i ćutao...-ni ne čeka da sagovornik zavrči rečenicu.
- Ja sam onda bio nezadovoljan, ali sam ćutao. Zašto bih nekoga podržao, meni je dobro kada ćutim, zašto govoriti i stvarati neprijatelja?
-EEEEj. Ćutim i bolje mi je.
Osoba o kojoj se radi se blago ljuti, preznojava se, i pita se kako se on seća svega rečenog.
Zašto bi shvatao da se ljudi menjaju, da se granice ideala pomeraju, da su sa različitim životnim dobima misli drugačije.
-EEEEj, ja sam ovakav kakav sam, zašto bih se menjao? Zašto?- Stalno je govorio u sebi.

Bez para nije. Lako može da zaradi novac, onako iz hobija radi u svome povrtnjaku, pa sve to lepo plasira, uz to izdaje mali stančić ostao od pokojne tetke u Novom Sadu...
Veoma voli, kada je kako kaže jeće i piće. Ne ustručava se nimalo. Pa ljudi su zato doneli. Dogodi se da ljude ceni po časti koju su stavili na sto.
-Što je dobar ovaj kolač!
-Da li ste Vi pravili ili je kupljeno gotovo?Koliko košta?
-Kupljeno, košta otprilike...
-Mogao bih poručiti...brzo izgovara, a još brže dodaje:
-EEEEj, pa to je par cipela, ne moram ja počastiti ...
Uz blago podrhtavanje glave i odmahivanje u smeru levo, desno, disciplinovano na svoj tanjr stavlja treće parče i govori uz blagi prekor :
-Ima se može se...

Marko , kolega iz biblioteke se oženio, sakupljani su prilozi za skroman poklon. Kako je dotični kolega tek počeo da radi pa ga nije dobro pozanvao izostao je novčani prilog, ali čast nije izostala. Predivne pogačice sa sirom, pa posluženje na ovalu...Njemu je sama voda curila na usta. S mukom se suzdržavao da koja kap ne padne na kakvo vidno mesto. Stidljivo je pognuo glavu, a očima je kolutao na sve strane. Pokušavao je da vidi gleda li ko.
Suze su mu krenule od gutanja bez dovoljno žvakanja.Desnom rukom je zgrabio par pogačica i žurno izašao iz kantine biblioteke. Tihi kikot ga je ispratio.
Nekako ga hoće i nasledstva.Dobio je stan, nešto zemlje i novca.Nema sa kim da deli, nema braće ni sestara, nije oženjen...
-EEEEj, dobrostojeći...
Dobro situiran i svestan svoga statusa jedno vreme se nadao dobrom ulovu neke fine žene koja bi u njega gledala širom otvorenih očiju i treperila na svaki njegov mig. Dočekivala ga i ispraćala bez pogovora i pitanja.
-Znaš....kako si ti našao tako lepu ženu? - pita svoga komšiju bi mu mogao biti sin.
Dečko se preznojava, neprijatno mu ...
-Ne pitam ja to ... ja to samo onako...
I pored neprijatnosti lepo vaspitan mladić, da bi zaštitio svoju ženu od pitanja kako je pristala da se uda za njega, jer je komšija bio sposoban da uputi takvo pitanje, ali ne u šali , već potpuno ozbiljno, uz blagi osmeh reče:
-Pa, pozovite je da izađete u bioskop...
-Pošto je karta?
-... odgovara mladić.
-EEEEj, mnogo skupo, može ona i kod mene na čaj, pa da film gledamo na televiziji.
Naravno dotična osoba i kod kuće može da popije čaj i da provede veče uz televiziju i čitava stvar pada u vodu.
Bilo je entuzijasta koji nisu odustajali od namere da pronađu srodnu dušu za svog kolegu.
Jednom prilikom je pokušaj skoro uspeo. Kada je posle ugovorene kafe u kafiću odbio da popije kafu, jer nije dozvolio da mu kafa bude plaćena, a sam nije želeo da plati, a ionako ne voli kafu, opet je stvar pala u vodu.
Naravno njegovi poznanici su vrlo brzo uočili njegovu bolećivost prema novcu i često su pravili razne šale na njegov račun.
-Stanko, imam pravu ženu za tebe!
-Stvarno, onako kao Sosa lepu, jedru?
-Baš tako...
-Pa kako bi se sreli? Da li bi ona došla kod mene? -pitao je uz iščekivanje...
-Možda bi prvo trebao jedan izlazak da se udesi...
-Može, može...
-Kupi buket ruža i odnesi NN...
-Buket ruža, pošto su ruže?
Zakolutao je očima i brzo shvatio da je januar...
-EEEEj, odložićemo sastanak tamo za proleće ili leto!

Auto vozi samo kada je sunčan dan. Čuva ga i neguje kao da je dete. Njegov auto:
-EEEEj, Bože saćuvaj, nikada nije video kišu.
Kolika je ljubav prema tom mališi koji ga verno služi već desetak godina, a izgleda kao da je upravo iz radnje izašao. Nikada nikoga nije pozvao na vožnju ili ga je povezao. Desilo se da je jednu koleginicu kojoj je iznenada pozlilo nosio pod silom moranja kod lekara. Naivno pitanje je moralo izaći iz njegovih usta:
-Da li ste...čisti?
Ženi neprijatno, najradije bi puzeći do lekara, još gore je onima oko nje, oćutali i posedali, jer nije bilo izbora.
Dešavalo se da auto parkira par ulica dalje kao ne bi došao u tako neprijatnu situaciju. Sve što se krije se zapaža jako dobro.
U danima raspoloženja, a to se često dešava, jer nema kako sam kaže, nikakvih problema, pusti svoj glas i zapeva:
-Znate onu...Što se bore misliiii moje....
-Ili ...Od izvora dva putića....
Društvo se razveseli i nasmeje njegovoj dečačkoj duši iako je prevalio pedeset petu.
Osvane tako blagi prolećni dan, okupan suncem, prosto da čoveku srce zaigra od lepote dela našeg Stvoritelja. Ponese vetar mirise banatskih polja, ponese dah tajanstvenosti banatske ravnice, a našeg druga ponese pesma na svojim krilima.
Onda zapeva, lepo, kako samo on ume, neku  melodiju svoje mladosti, poneko mu se pridruži,
poneko nasmeje na njegov račun, a njemu se duša prožme milinom i ispuni se saznanjem da je život lep.
-EEEEj, lep!


среда, 24. јун 2015.

Heklana zavesa!



Kroz tajnovitost prozora je pratila dešavanja na ulici. Pomno bi ispraćala i dočekivala svakog komšiju, komšinicu ili nekog njihovog gosta. Naročito su joj prijali posetioci koji bi se u nekom poznom času našli na vratima susednih kuća. Tada bi joj se mašta razvijala i bujala nekadašnjim stazama lične mladosti.
Oprezno bi razgrnula heklanu zavesu nasleđenu davnih dana od pokojne tetke. Po godinama je davno nadživela matoru kokošku. Каko je ue u časovima gorčinew nazivala. Tetka je imala dozu ciničnosti kojoj je dozvoljavala da se razvije u raznim situacijama, koje joj nikako nisu odgovarale. Nije je volela. U stvari volela je malo koga. Nikada i nikome to neće priznati osim sebi u retkim trenucima dosade i naletima mirnih dana u ulici.
U stvari ljude trpi samo zbog dosade. Dugi su dani, još su duže večeri, a tek se noći oduže unedogled.
Sa zvukom prvih nemoguće dosadnih komšijskih petlova ustaje. Uzima metlu i izlazi na ulicu. Čisti! Nema šta da počisti, ali to uopšte nije bitno! Metla leti levo , desno, najčašće pod svojiom oštrom ivicom nosi samo lagani vazduh koji se magijom pokretanja pretvara u vetar.
 Ponekad se dogodi da obere lišće sa starog oraha koji je davno zasađen na ulici ispred komšijske kuće.
Zašto ga ne bi brala? Tako ga sprečava da samo otpadne?
-Šta to radite?
-Berem lišće za ormane, protiv moljaca...
-Zar se to ne bere u proleće?
-Paaaa, može i sada...

Najviše je mrzela one paklene letnje vrućine kada je i prolaznika i posetilaca malo.
-Niko me nije video. Gle, gleeee... ko to stiže? - polako je zavirila kroz blago razgrnutu zavesu. Najhitrijim staračkim korakom se uputila na ulicu.  Zadihano bi izgovarala...
-Tražili vas neki ljudi... Dobar dan, nisam ni kazala... Tražili vas neki ljudi i doneli veliku torbu.  Ja reče da mi ostave , a oni neće. Ne poznaju me, ne znaju da ja nikoga ne diram...
-Dobar dan, hvala. Ako smo im potrebni naći će nas. Vama hvala.
Iako sama živela je opušteno. Problem sa novcem nije imala. Nasledila je muževljevu boračku penziju.
-A, njemu, Bog da dušu prosti...
Javno nije pominjala Boga. Pa ona je partizanka, muž partizan....
-Tita i niko drugi!
Svakog ponedeljka je išla u frizeraj, iako je prevalila osamdesetu. Volela je vodenu trajnu. Sama sebi se činila mlađom bar deceniju. U dokonim danima lovila je prolaznike na ulici i pomno je raspredala priču. Neko je priču prihvatao iz poštovanja prema njenim godinama , a neko...
- Halo, jesi li ti....
-Da ja sam , izvolite.
-Da li poznaješ... dala sam joj pare...
- Kome?
-Pa kazala je da poznaje Savku sa onog ćoška i da će mi vratiti...
-Koliko?
-Hiljadu dinara!
-Ne smete tako, ne smete nepoznate primati u kuću, nisu svi dobronamerni...
-Kako da povratim novac?
-Nikako, možete samo da ne primate nepoznate ljude u kuću. Zaključajte vrata i ne primajte nepoznate!
- Neću, neću, meni bilo žao, kaže nema , vratiće... glas je odavao staračke oči, koje su na trenutak izgledale kao nekada davno u detinjstvu, kao glas, nevin i neiskusan.
Komšinici žao, ali nema mogućnosti da pomogne, samo da kratko da savet i da ostane pri tome. Mogla je i mnogo gore da prođe. 
...
Helkana zavesa se samo na trenutak pomeri, upije ulično dešavanje i vrati se na svoje staro mesto.

Nekoliko heklanih motiva koji se mogu ugraditi u u zavese!


понедељак, 22. јун 2015.

Banja, voda u panonskoj ravnici!






Okolina Kikinde krije lepa mesta, koja mi nesavesni meštani zaboravljamo. Jedno od takvih mesta nalazi se neposredno iza manastira Svete Trojice koji je kao svoju zadužbinu podigla Melanija Gajin, po kojoj i groblje iza manastira ima ime.
 Od toga vremena za svako loše delanje se kaže ,,da će sve to pokriti žuta zemlja".
 E kod te žute zemlje mora da se zastane. Žuta zemlja koju je još preistorijski čovek otkrio da od nje pravi posuđe.
 Glina !
Oduvek se na ovim prostorima glina kopala i od nje se proizvodila kvalitetna cigla i crep. Na mestu iskopavanja su ostale ogromne rupe. Rupe su se malo, po malo popunile vodom i sada imamo Banje. Voda u njima je čista, okoliš je obrastao trskom i barskim rastinjem.

Veliki bageri koji su kopali glinu i transportovali je do obližnje fabrike su jednom prilikom iskopali skelet mamuta koji je, kada je u potpunosti sastavljen dobio ime  Kika. Danas se njegova replika nalazi u dvorištu nekadašnje Kurije- današnjeg Muzeja.
Banja je zanimljiva voda, zelena od trske koja je opasuje  i  žuta od mulja koji pokriva njeno dno. Kada je vedro onda je voda plava, pohlepno prima boju nebeskog svoda. Ponekad preko nje zaplovi beli oblak, pa se izgubi negde u daljini.
 Vazduh do večernjeg posetioca donosi miris zemlje i praiskona.  Nekako opipljivo gust i vlažan,  on do šetača donosi dah slavne prošlosti i ne baš lepe budućnosti. Usamljena, zaboravljena od meštana,  danas umesto da privlači turiste služi kao mesto za napajanje krava i mesto za opuštanje retkog ribolovca. Kako se sama voda nalazi u udubljenju dubine i do dvadesetak metara, strme ivice se izdižu i pružaju veoma lep vidik. Obronci su prekriveni niskom travom i lekovitim biljem. Tu je i neobično plav čičak, deluje prefinjeno i nestvarno, kao da je potekao iz plemenite loze čičaka prošlosti.
 O čistoći vode govori i par labudova koji su svoje gnezdo svili na skrovitom ostrvcetu nastalom u jednom delu vodene površine. Neuznemiravane ptice puštaju svoj pev sa retkog drveća i gustog šiblja. Šiblje su u stvari trnjine. Oporo slatkastog ukusa. sazrevaju tek sa prvim mrazevima, a plodovi mogu da stanu u red sa aronijom ili borovnicama. Sve smo to zaboravili.
Mi šetamo malog psa, koji srećno trči, a čupave uši mu vijore na vetru koji sam stvara. Polako hodamo da mu dozvolimo da oseti miris divljine.
Trnjine
 Zatvorim oči, upijam mirise koje mnogobrojno bilje širi napajajući se lekovitom vodom. Osećam boje, nemir tonova, igranje i mreškanje vode i na kraju kao sam dar, unutrašnji mir.
 Neki od gline prave skupocene preparate, a mi zatvaramo oči pred neobičnom lepotom.  Da li je to nedostatak ideja ili para ko zna. Možda će se jednoga dana naći neko ko će spojiti sve banje u sistem jezera pa početi da pomoću malog voza Ćire posetioce raznsi do Plave banje koja je najveća u kompleksu. Ona je kikindsko kupalište, ali je danas zapuštena i zanemarena. Najviše štete joj nanose ljudi koji dolaze na kupanje. Nemarni su i nezahvalni, ne počiste otpatke koje sami prave, pa dobronamernike dočeka ljudski nemar.
Valjda ćemo se i mi jednom naučiti redu, radu i disciplini.

уторак, 16. јун 2015.

Dvanaest dana!

Dvanaest dana, kao dvanaest apostola Gospodnjih. Dvanaest dana u kojima se moja majka rastajala sa ovozemaljskim životom.
Kroz čitav moj život do dana današnjeg, prati me misao o njoj. Jesam li joj pružila, ne ljubavi, jer ljubav se podrazumeva, ne pažnje i pažnja se podrazumeva, već duhovnu lepotu koju je zasluživala i jesam li ja žena  koja je po njoj dobra?
- Samo da me ne šlogira- bile su reči koje je izgovarala bezbroj puta.
Kako nam se desi baš ono što najmanje želimo , to se desilo. Posle odlaska u bolnicu, bila je svesna svega, odgovarala je na pitanja lekara nerazgovetnim, iskrivljenim glasom, ali ipak razumljivo i povezano. Pravila je liniju između jave i snoviđenja u koje je postepeno zapadala.
Premeštena je na bolnički ležaj i tada počinje njeno dvanaestodnevno putovanje koje ima samo jedan pravac.
Počela je ponovo da živi svoj život, da još jednom podigne svoj krst i da uspravno, čista lica stane pred svoga Gospoda.

-Dan prvi:


-Mama, vidimo se kasnije, doći ću da ti donesem potrebne stvari. Ti se odmori.
-Viddddiiiiimooooooooo, doooooneeesiii mmmojuu zzza sspppppaaavannjjjjjjeeeeee!
-Važi, vidimo se!
...
Dođe tako vreme, kada čoveka obuzme neka tuga. Bez opipljivog razloga. Tuga koja pritiska kao krst koji svako nosi. Svakom čoveku se njegov krst čini teškim, ali dokle god ga nosimo, sposobni smo za to. Kažu ljudi da nam Gospod određuje težinu krsta, a dodeliće nam samo ono što možemo da nosimo! Kada bi se svi tereti stavili na jedno mesto i kada bi nam bilo ponuđeno da biramo, svako bi izabrao baš svoj, jer nam je urođeno, iako nećemo da priznamo, da je ipak naš teret lakši od tuđih.
Moja majka bi sigurno izabrala da nosi svoj teret, samo da ga ne ponese niko od nas, koje je neizmerno volela. Sigurno bi pokupila i sve naše i stavila ih na svoja pleća, samo da može da nas zaštiti na bilo koji način. Možda to nije mogla da pokaže, ali bi sigurno to učinila.
Moja majka je veoma rano ostala bez svoga oca. Kao najstarije od četvoro dece morala je već sa petnaest godina da počne da radi. Kako nije bila punoletna morali su da napišu posebnu molbu  i da je pošalju kako se to tada govorilo u  Maršalat, da bi dobila kakav takav posao. Bez kvalifikacija mogla je da radi samo ono najteže. Očvrsla je.
No, mladost je ipak mladost! Volela je igranke kod Mikinice i moga oca.
Mnogo posla, mnogo odricanja. Ipak, nekako su kupili plac za zidanje kuće, pa malo, po malo. Stalno se nešto gradilo i radilo.
Ako je išta volela, volela je more. Pored nas je naučila da pliva. Često je sedela u hladovini starih borova i zamišljeno gledala nekud u daljinu. Kao deca nismo prepoznavali njenu zabrinutost.
Jedne godine je pored brata i mene vodila i dvoje komšijske dece. Četvoro dece, torbe i koferi, presedanje iz jednog voza u drugi, sa Dunav stanice na onu glavnu beogradsku, gradskim autobusom, pa putovanje cele noći vozom, pa kao šlag na torti, putovanje brodom. Mi smo obožavali putovanje vozom. Gledali bismo kroz prozor. Pored nas su proletali brežuljci, letele su planine, nizale se stanice. Ljudi su ulazili i izlazili, čak smo umišljali da vidimo medveda koji šeta pored pruge. Naravno da smo to objavljivali uz veliku ciku. Ona bi odmahivala glavom i nastavljala da dremka u sedištu. Uvek bi jednim poluotvorenim okom motrila na nas.
Sve što je dobro kratko traje. Taman kada je život počeo da klizi u laganom ritmu, doživela je nesreću. Tačno se sećam, bila je nedelja, kuvala je nedeljni ručak, napravila nam je neki žuto- braon kolač koji smo jako voleli. Mi smo trčali oko nje. Zamolila je moga brata da joj doda sirće da začini salatu. Tek što ga je uzela boca se raspala, sirće je šiknulo i poletelo prema njenom licu. Poprsje i vrat su bili popečeni, sa trajnim crvenilom. Oči su stradale najviše. Na jednom oku je potpuno izgubila vid, a za drugo se, sada već davno pokojna doktorka Dejanović, borila svim silama i nekako je uspela da ga spase.
Jedino lepo što pamtim iz tog perioda jeste njena kućna haljina. Tada bolnička. Duga. Do zemlje. Ne sećam se ko ju je kupio, sećam se da je bila marinsko plava sa krupnijim i sitnijim crvenim cvetovima. Bile su to nezamislivo lepe bulke. Haljina se lelujala oko nje. Bulke su plesale svoje igre sa svakom njenim korakom. Sva svetlost nepreglednih livada i miris sjajnih cvetova su sletali na moju majku. Načinile su od nje vilu iz neke davno ispričane bajke.
Brat i ja nismo shvatali veličinu njenog usuda.  Preko jednog oka je imala debelu, belu skramu koja nije dozvoljavala da slike spoljašnjeg sveta dopru do oka. Nismo primećivali njen ogroman bol. Bili smo deca. Često se dešavalo da smo u bolnici, gde je sve mirisalo na alkohol i jod, pravili priličnu buku. Samo smo se igrali na mestu koje nije predviđeno za igru. Ona bi virila kroz zavoje i gledala nas.
Od tada se promenila. Polako je počela da se povlači u sebe. Prestala je da odlazi na rođendane i druženja, naročito ako na njima ima nepoznatih ljudi. Na roditeljske sastanke je prestala da odlazi. Trebalo je da prođe dosta vremena pa da nauči da živi sa svojom nikada zaraslom ranom.
Nama su bile potrebne godine da naučimo da živimo sa uvek ozbiljnom majkom.
Ono što nije prestala jeste da pomaže ljudima. Često je to činila na svoju štetu. Valjda je time htela da pokaže , potpuno nesvesno, da to što na jedno oko ne vidi nije nedostatak, time je dobijala snagu za rad.
Sva deca iz komšiluka su je obožavala, sa svima se igrala. Sa svima je razmenjivala one stare pesme koje su se već davno zaboravile. Možda smo bili ljubomorni  što za nas nije imala toliko vremena koje je posvećivala drugoj deci. Ne zanam. Ono što znam jeste da je
-Najlepše bojila jaja za Vaskrs,
-Pravila je najkrupnije krofne,
-Najlepše je pravila kroasane,
-Pekla je najbolje krompire.
-Da se ne zaboravi, najbolje švapske štrudlice sa makom i orasima je ona pravila.
Ponekad nismo imali dovoljno strpljenja za nju. Sve nam je praštala jer je imala veliko srce.
Ono na čemu sam joj neizmerno zahvalna jeste to što je svoje penzionerske dane posvetila svojim unucima. Za njih je bilo i ljubavi i strpljenja. Sve ono što je nama ostala dužna pružila je njima.
Kako je sama znala da kaže, kada se popodne čujemo telefonom, jer ih je pre podne čuvala i kada začuje plač dece:
 -Ja ne znam šta vi radite, ali oni meni nikada ne plaču!
Volela je da se njom idem na izbore, da joj bolje raščitam listiće, da ne bi zaokružila pogrešne kandidate. Tada bih čekala nju i tetka Katicu ispred biračkog mesta. Izdaleka bih ih videla kako se polako približavaju. Obe su ostale bez muževa, pa su jedna drugoj bile podrška i razumevanje.
 S jeseni mi je donosila one fine narandžaste lampione koje je brala kod svoje prijateljice Katice. Osvežavali su moju kuću. Osvežavali su njen lik koji i danas u trenucima tuge lebdi ispred mojih očiju.
Gledam i za nju!
...
Dan drugi:

-Dobro jutro!
-Doombrooo!
-Jesi li dobro spavala?
-Jssmmm.
Stoji mi ogroman teret na duši. Ne smem da pokažem težinu njenog i svog položaja.

Dan treći:

-Donela sam ti nove majice! Da ti ih obučem?
-Mooo - pipka je onom levom rukom pošto je desna oduzeta.
-Leeeeeppa...
Zatim mi pokazuje rukom da joj se približim
-Ovvvdeeee kkraddu, sssssskkkloniiii.
-Dobro, skloniću, ali ovde niko ne krade, ovde su svi dobri!

-Dan četvrti:

-Zdravo mama- hladnoća vazduha je skoro nepodnošljiva...
Nema glasa, samo klimanje glavom. Raspoznaje moj glas i ćuti. Dovoljno je da me čuje. Ja govorim više nego što treba, više nego što ima smisla, samo da prikrijem tugu koja me pritiska.

-Dan peti:

Zdravo, ljubim je u sedu kosu. Oči su zatvorene. Ćuti, nema je , bez glasa.
Da li me čuješ? Samo klima glavom
Možeš li da otvoriš oči? Klima glavom , ali ih ne otvara. Opet vezem priče, bez niti, bez, bodova, bez kraja.

Dan šesti:

Nema tišina. Sama je u sobi. Podiže ruku i čini se kao da je svrbi nos, pa se češka. Refleksni pokreti kaže lekar.
Moja nesreća je da mi je otac na rukama umro. Kao da mi je neka sila nametnula osećaj granice između života i smrti.
Sve mi je jasno. Nema pitanja, nema odgovora.

-Dan sedmi:

Zdravo, tišina, teška, preteška. Tešim se da ne oseća bol.

-Dan osmi:

Sedim sama pored majke koja ponovo živi svoj život u snu. Sanja bez svesti. Priča bez reči. Govori uz ćutanje.

-Dan deveti:

Znam da povratka neće biti. Gledam je i mislim šta bi volela da joj kažem?

-Dan deseti:



-Mrak. Veče. Držim svoju majku za ruku. Ljubim je i umivam. Ruke su joj hladne i sveže obrisane vlažnom maramicom. Divno mirišu.

-Dan jedanaesti:


-Zdravo, jedva uzgovaram, gušim nalet suza. Jaka sam. Dobro je , diše. Sedim i ćutim. Mislima mi odzvanja samo jedna reč: OPROSTI!

Dan dvanaesti:

Sveti Stevan, njena krsna slava. Jutro, osam sati i pet minuta. Zvoni telefon. Počinjem da plačem pre nego što izgovaram:
-Izvolite.


Jedan jednostavan buket cveća na svili za moju majku.

понедељак, 15. јун 2015.

Sadašnjost, prošlost, sadašnjost! Slika jednog života!

Sedeo je na sedištu bicikla, koji je jedva vozio, jer su ga godine stigle. Iako je govorio:
-Potpi"so sam na sto! - osećao je da kraj nije daleko i da će se uskoro pridružiti onima koji su na put bez povratka krenuli pre njega.
Ipak morao je još jednom pogledati ostatke njihovog starog salaša na kome su provodili vrele letnje dane.
 Tako se tog blagog prolećnog dana uputio na škripavom biciklu, nikada nezaboravljenim putevima svoje mladosti. Da ima života u sebi, bicikl bi se sam pokretao,  jer je dobro poznavao put,  a za njega to ne bi bila ovolika muka.
Ugledao ga je.
Bore oko staračkih očiju su se još više produbile da bi skrile početke suza koje su nekontrolisano navirale. Stiga su ga sećanja...Proletali su likovi i događaji, smenjivali su se kao u nekom filmu kadrovi njegovih davno minulih dana provedenih ovde...
Salaš je podigao njegov pradeda.  Došli su radnici iz okolnog sela i dosta mobe. Otac je tada bio sasvim mali dečkić, ali su mu u sećanju ostali dani gradnje ispunjeni smehom i znojem. Sećao se njegovih priča. Sećao se priče o velikom kazanu u kome se kuvao paprikaš za graditelje.
Podizane su drvene skele koje su trebale da predstavljaju zidove. Mladići su gazili zemlju pomešanu sa plevom i vodom i tako su svojim stopalima načinili fino, dobro urađeno blato koje se potom sabijalo u šalunge. Polako su nastajali zidovi. Polako su se videli obrisi salaša u kome  su generacije njegovih provodile svoje ovozemaljske dane.
Takvi zidovi su dobri. Leti zadržavaju hladovinu, a zimi ne dozvoljavaju banatskoj hladoći da prodre unutra, i zaustavljaju onaj strašni , nemislosrdni severni vetar. Pa ona stara paorska peć...
Ipak se više na salašu boravilo leti.
Uvek su postojale štale za konje i krave, kokošinjci i svinjci. Stiglo je dosta toga da se uhrani, da se nešto proda, ali i obezbedi hrana za dugu zimu. Oko salaša su se sadili bagremovi šumarci, jer bagrem brzo raste, pa samim tim obezbeđuje brvo za grejanje. Divno je bilo s proleća udisati mirise bagremovih belih bezbrojnih cvetova. Pa ako si vešt zapatiš pčele, košnicu ili dve, pa onda milini nema kraja.
Nije bilo potrebe za trošenjem novca, sve se proizvodilo u kući.
S večeri bi se društvo okupilo oko nekog stola u dvorištu. Neko je zapevao, neko zasvirao, a o letnjim večerima se dešavalo da neki tamburaši zalutaju...
Sećao se svoje majke, opasane keceljom, kako s popodneva kuva pekmez od žuto naranžastih mirisavih kajsija, a on bi se pribio uz nju i svojim bistrim dečačkim okom je posmatrao male staklaste mehuriće koji su kapi pemeza podizali i slali u prašinu poda otvorene kuhinje. Sećao se kašike kojom je strugao ostatke gotovog pekmeza iz velike šerpe. Prosto je osećao ukus u ustima.
Nikada bolestan, nikada sam, nikada tužan. Za svoje detinjstvo vezao je saamo lepe uspomene. Zaboravio je dan kada je napustio salaš i kada se uputo u varoš na zanat. Salašu se vraćao mnogo puta, baš kao što je to i sada učinio.
Suza za suzom, kotrljaju se u nezaustavljivom nizu niz njegove godinama nagrižene obraze. Salaš je pust. Nestala je i ograda, i petao na krovu. Nestala je živina i stoka. Nema nikoga i ničega. Nije uspeo da sačuva starinu i da od zaborava spase kuću i lozu. Neki nepoznati ljudi su davno isekli bagremove. Sve je polako pretvoreno u ruinu, obrušilo se i spema se da potpuno nestane.
Možda će se tamo negde opet sresti i opet početi neki nov ponovni život.
Okrenuo se na drugu stranu, u pravcu sela iz koga je upravo došao. Misli su mu se uskomešale. Odjednom se našao  na istom mestu , pred selom kao toliko godina ranije. Vratio se na sam početak strašnog rata.

...

U svoj skoro nekorišćeni šinjel je uvukao vrat, ne bi li se zaštitio od hladnoće prolećne  večeri. Noge sa cokulama je vešto uvukao ispod debelog poruba, ne bi li  bile što kraće i što manje izložene noćnoj svežini. Krevet, ukoliko se jendek udaljen od  puta može nazvati krevetom, je pružao koliko toliko sklonište od hladoće i pogleda.nIako je želeo, nije mogao da ima san koji će odmoriti njegova kao struna napregnuta čula. Stalno je osluškivao i osećao strah, koji se kao pošast širio oko njega. One koji su uspeli da pobegnu, tražili su sa svih strana. Neki su odmah uhapšeni i odvedeni ko zan gde.
Upao je u neki polusan u kome su se nizali događaji prethodnih dana. U tom bitisanju između jave i sna stresao se pokušavši da otera sećanja i da mirno nastavi svoj život kao što je to činio pre petnaestak dana .
U njihovu malu kuću u vojvođanskom selu je stigao poziv za mobilizaciju. Ne može se reći da se nije obradovao. Zamišljao je sebe kao vojnika sa puškom, zamišljao je velikog heroja ispred koga devojke bacaju  cveće...a on...
Opremio se i krenuo.  Krenulo je mnogo momaka iz sela. Visoki, vitki, ponositi. Samo su majke plakale.
Nije imao iskustva. Sa devetnaest godina bio je zelen kao jed, a ratovanje mu ni na um nije padalo. Doduše voleo je da sluša priče iz herojske prošlosti  preživelih Solunaca. Sam se pretvarao u heroja i oslobodioca, jurišao je po poljima i dolinama. Imao je konja koji je više leteo nego kasao.
Umeo je da gleda devojke, umeo je da se lepo smeška i da svoje brčiće u osvajačkom zanosu vrti levo-desno. Znao je da noć provede izvan kuće u provodu. Samo ga je majka čekala. Čak su razmišljali da ga ožene, pa da se najzad skrasi.
Raspoređeni su duž linije odbrane, novo oružje, sjajne cevi uprte u pravcu neprijateljskog napada. Kada je opalio prvi metak, dobio je neku snagu, vinuo se u visine i borio se kao veteran. Svi su se borili.
Kroz vojničke redove su se prenosile priče o hrabrosti pilota koji su branili Beograd, o hrabrosti mnogih znanih i neznanih koji su stali u front odbrane protiv fašizma.
Kružile su i one ne tako lepe priče, o nadmoćnosti neprijatelja, o njihovoj snazi, o avionima, o tome da su od trideset devete, a sada je četrdeset prv, pregazili mnogo jače zemlje nego što je naša.
Kraj je došao brzo. Vojska je kapitulirala. Počela su hapšenja. Počela je jedna druga borba, borba za sopstveni život.
Tako se našao sam u ovom vlažnom kanalu, krijući se. Bio je gladan. Davno je nestalo ono malo hrane što je imao. Sreća što je bio paor, pa je znao šta se iz atara može pojesti onako sirovo, iščupano iz Majke Zemlje koja je hranila generacije. Nekoliko puta je iščupao busen one fine prolećnozelene pšenice koja najbolje počinje da raste i snaži se u aprilu.. Time je ublažio zavijanje svoga praznog stomaka. Nekada mu se činilo da će ga prepoznati po tim nemoguće čujnim tonovima.
Promeškoljio se u svom improvizovanom ležaju. Razbudio se, ionako ne sme sačekati jutro da krene dalje. Sada nije više toliko udaljen od svoga sela. Bože, koliko li je već dana na ovom , kako mu se činilo putu bez kraja. Većdesetak dana pešači uz stalno skretanje sa glavnih puteva. Šinjel tako lep i tako nov, je propao od valjanja po blatu i vlažnoj travi.
 Još otprilike dva dana hoda i ugledaće poznate salaše, još dva dana i biće kod kuće.
Bila je noć kada je zalajala kera u njihovom dvorištu. Zalajala i ućutala. Prišao je bunaru i dobro se napio vode koja je poznavala sve tajne banatske ravnice. Vode koja je znala sve tajne njegovih noćnih izlazaka.
Otac je izašao, kao da je predosetio da je to on. Kada ga je ugledao jedva je od bola u grudima prozborio.
-Sine , kako si ostario!
Oči su mu se skupile, srce zgrčilo, iako nije želeo, suze su sam epotekle. Dvorište je u tajnosti noći oživelo. Plakali su svi.
Majka je svoje lice sakrila i višeslojnim blatom isprljani šinjel.
...

Samo je trepnuo, bol koju je osećao je bila nezamisliva. Ostao je bez ikoga.
Progutaoje i bol i suzu.
Osmehnuo se. Neće još mnogo vode proteći Tisom, a on će se naći sa svojima. Ponovo će ugledati  svoje. drage. Ponovo će oni raširiti ruke da ga zagrle.
Okrenuo je istrošeni bicikl i sa zagonetnim osmehom se uputio put kuće. Iza njega su ostajali vijugavi trgovi u banatskoj prašini.

четвртак, 11. јун 2015.

Ko čeka taj dočeka!



Mirno i tiho nedeljno  popodne. Vrućina. Nebo se upalilo od isijavanja naše Zvezde. Gori nebo, ali i zemlja. Sve spava, leži, sklonilo se od velike junske žege i stahuje kakve će vrućine doći.
Samo kaktusi uživaju. Rascvetali se pod okriljem sunčeve svetlosti i lica okrenutih ka nebu upijaju dobrobit koja se kreće najvećom brzinom u poznatom univerzumu.
Prevalili su dalek put dok nisu našli svoje mesto pod nebeskom kapom. Možda im nije najbolje, ali im nije ni loše. Zadovoljni su.
Neki možda imaju više, možda su im cvetovi krupniji i udišu neki čistiji vazduh, možda se viče druže i više vremena provode na otvorenom, ali ipak dobro im je.
Bio u jednom crtanom filmu neki Kaktus car koji je bio zao, koji nikada nikoga nije voleo i koga niko niko nikada nije voleo. Kada se jednoga dana uz mnogo muka na njegovom telu pojavio prvi cvet, sve se promenilo. Za prvim je došlo još blistavo sjajnih i crvenih cvrtova. Kaktus car je oživeo, podmladio se i počeo je da živi sasvim novi i drugačiji  život!
Ako se samo malo potrudimo, ako širom otvorimo oči i odbacimo bodlje koje smo sami sebi nalepili , sigurno je da ćemo se i mi osećati bolje.
Ipak je život lep. Donese i odnese mnogo i lepih i ružnih dana, donese i žegu i kišu, donese i hladnoću i nezamislivu toplotu. Ako je čovek čovek, spreman je da sve otrpi. Stvoreni smo da donosimo i dobre i loše odluke. Stvoreni smo da budemo voljeni i da nas vole.
 Nekada nastradamo i imamo zbog toga mnogo problema, nekada bez muke prevazilazimo prepreke. Sve je to život.
Ne postoji ni najbolji, ni najpametniji čovek. Postoji samo čovek sa vrlinama i manama, sa padovima i ustajanjem.
Dobro je pasti, zato što će posle toga biti ustajanje koje je nešto najlepše što je moglo da se desi smrtniku kakav je čovek.
Dobre su i bodlje koje imamo, ali je dobro dopustiti kaktusu u nama da procveta!