понедељак, 14. јануар 2019.

Putopis: Zid plača

Sve oko mene priča: kamene staze glatke od bezbrojnih koraka, zidovi pokriveni bezbrojnim šapatom  svih koji pored njih prolaze, uske ulice Starog grada, njegovi skriveni uglovi ispunjeni dušama pridošlih s raznih krajeva sveta. Svako ispreda nešto novo, živo, uhvatljivo samo onima koji znaju da čuju i sposobni su da uhvate njihove nepresušne tokove.

Bezbrojni su koraci koji me okružuju, bezbrojne su reči koje se množe i odbijaju o beli jerusalimski mermer.

Koračam. 
Upijam.
Zapažam.
Govorim mislima.
Ćutim.
Bezbrojni stepenasti uvijeni zavijuci zahtevaju pažnju i oprez. Stari trgovac   nosi svoju robu u nekoj vrsti kolica. Zadnji kraj gde je ručka je povezan sa naduvanom gumom poput one na točku malih ručnih kolica, a on je nogom pritiska. Dok ih vuče,  ona samo sklizne preko kosine na stepeniku. Vešt čovek se uvek  snađe.
Smejemo se.
 Hitamo bržim koracima kroz kamenite ulice  pretvorene u staklene podove  koji  upućuju prema najvećoj jevrejskoj svetinji:  Zapadnom zidu.

Večeras hvatamo zapadno sunce. Lovimo trenutak. Žurimo  da se poklonimo ostacima Solomonovog hrama.
Iz daljine vidim zlatnu kupolu Hrama na steni i velikog muslimanskog svetilišta Al Akse. Podignuti su na Hramskoj gori odakle je Stvoritelj uzeo prah i načinio prvog čoveka.

Potrebno je vreme da se pogled prilagodi zamršenim strarogradskim ulicama, no jedno je sigurno, izgubiti se ne može. Svaki put vodi do neke od osam kapija, svakim ćete stići na neko  Svetim duhom obojeno mesto. Ipak pratite grupu i sigurni ste da nećete pogrešiti.
 Sunce se približava zapadu i lagano se sprema na utonuće. Pratimo grupe ljudi. Najviše je Jevreja, ali ni ostale nacije ne zaostaju. Turista je mnogo.  Govore se uzbuđenjem obojeni mnogobrojni jezici. Među njima smo.
U torbi mi je paketić sa pismima. S radošću ih nosim. Kako se približavamo, gužva postaje sve veća.
Pronalazimo ulaz, idemo pod skener. Puštaju nas na veliki plato ispod Hramske gore.
Preda mnom je zid od belog, sada već  požutelog mermera. Davno je tu bio podignut  grad od strane cara Solomona, u čast Gospoda.  Ostao je deo zida kao temelj i svetilište. Pripada jevrejskom narodu. Iz Zida na pojedinim mestima izbija suva trava. Ono što Bog da se ne kida, ne skida, Svetinja života je Svetinja bez obzira na životni oblik.
Plato je odeljen od zidnog prostora ogradom. Prostor ispred Zida je podeljen na muški i ženski deo.
Suprug i ja se razdvajamo.
On dobija kipu. Bez nje ne može da priđe Zidu.
Moj put je nadesno u ženski deo.
Sama sam bez samoće. Bezboroj žena u svojim molitvama na svom jeziku. Najjasniji žamor je hebrejski. Žene svih doba u rukama drže male molitvenike i samo laganim micanjem usana i pokojim uzdahom odaju reči mlitve.
Pronalazim svoje mesto pored Zida. Malo izdvojeno. Ne usuđujem se da remetim mir pojedinačne , ali na neki čaroban način ujedinjene molitve.
U trenutku kada je moja ruka dodirnula Zid doživljavam tišinu. Bezbroj sećanja mi leti kroz misli, izgovaram molitvu u samoći, ne postoji mnoštvo, ne postoje reči ni nepoznati, nerazumljivi jezici.
Ostajem sama sa Gospodom. Ne mogu da zadržim suze. Kotrljaju se dok vadim papiriće. Koristim veštinu da ih uvučem u uske prostore između kamenih blokova.
Jedan po jedan. Stavljam ih i bezglasno  molim. Duša je moja i nije. Pripada trenutku kolektivne energije u večernjoj molitvi.
Zavlačim i posledni smotuljak. Molim i za one bez papirića, izgovaram imena.
Srećna sam.
Ona se brzo pretvara u tugu prosutu pod Zapadni zid, u onu istinsku, vekovnu,  obojenu bezbrojnim stradanjima i ogoljenim ljudskom jadom. Tu negde na mestu obećanog Vaskrsnuća su duše preminulih, odnegde me gledaju zaspalim očima.
Tuga ostavljena pred Zidom je opipljiva, gotovo uhvatljiva,  oplemenjuje. Govori.
Viče: nisi sam ovde na ovom mnestu, ja sam tu, činim čuda, dajem se onima koji veruju i koji su čisti pred Bogom i ljudima. Trajem vekovima, biću tu i kad od tebe, mali čoveče, ostane samo prah, i kada od tvog praha ostane prah. Tu sam i biću za  ponizne i bogoljubive, za one kojima je potrebna uteha.

Duboko udišem topao večernji vazduh: Svi smo na istom mestu u pomirenju i oproštaju, samo nam treba nit za koju ćemo se uhavtiti i koju ćemo poneti sa sobom bez obzira na to odakle potičemo.
Ruke mi drhte.
Kolena podrhtavaju.
Nemam predstavu o vremenu provedenom ispred Zida.  Molim za sve dobre i poštene , za tužne i stradalne, za prijatelje, za porodice, za sve koji ne mogu da kroče na  Sveto tlo.
Osvešćujem se.
Preplavljuje me novi talas tuge.
Opirem se. Prikupljam delove sebe i povlačim se na mesto dogovora.

- Da li ti je dobro?
- Dobro. Samo me je tuga pritisla.

 Drveno stepenište, koje čini platformu preko koje se dolazi do Hramske gore, do kupole na steni sada muslimanskog svetilišta,  nas dovodi do velikog platoa.  Mnoštvo stubova s jasnim obeležjima muslimanskih svetilišta. Pravimo fotografije, ostavljamo Zlatnom optočenu kupolu da svetli na pod prvim koracima noći.  S visokih minareta odzvanja glas sveštenika.
Zalupa srce jače, odzvanja kroz tišinu Hramske gore, uzdiže se i lebdi ispod Svetog neba, dodiruje kupole, krstove i jevrejske zvezde. Ne pravi razlike. Svetinja se poštuje bez obzira kom narodu pripada. Ovde sam srpski Marko Polo, poštujem sve vere i narode, ne pravim razlike u običajima i tradiciji. Volim svoje.

1 коментар:

  1. Дивна прича - стварност коју си доживела за све нас. Хвала Ти Весна за овај доживљај. Потребно ти је много времена да скупиш утиске. И да нам их подариш!

    ОдговориИзбриши

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!