уторак, 18. август 2015.

...Olovne i tamne snove snivaju oblaci...

 Nedavno sam pročitala, više se i ne sećam gde, zašto se kaže zalazak Sunca. Jer istina je da Sunce ne zalazi. Iako su stari narodi znali za činjenicu da je zemlja okrugla, srednji vek je sve izbrisao, pa je uvaženo mišljenje bilo da Sunce izlazi  sa jedne strane ravne ploče, a da sa druge strane zalazi, odnosno da odlazi na počinak. Dakle iz mračnog srednjeg veka je ostalo to izlazak i zalazak.
Od kada je kod nas stigao lovački pas, stigla je i obaveza njegovog šetanja. Pošto se dotični gospodin prikazao u lošem svetlu pri šetnji na povocu, kroz šetališta predviđena za ljude, morali smo se okrenuti šetnji koja je primerena njemu. Njemu je potreban prostor. Potreban mu je vazduh i širina. Tako smo se i mi prilagodili. Svake večeri pred smiraj uputimo se u atar. Naš mali prijatelj juri, uši mu vijore na vetru, rasteruje vrapce i uporno pokušava da stgne zeca ukoliko ga otkrije. To nije ni malo jednostavno. Najčešće otkriva samo tragove. Ponekad podigne fazana, pa se ovaj dade u brzi let. Zanimljivo ga je gledati.
U takvoj šetnji provedemo sat do sat i po vremena. Atar smo zamenili za vrelinu grada. Lepo je. Oseti se onaj praiskonski nagoveštaj čovekove potrebe za sjedinjavanjem sa prirodom. Jednostavno se oseća veza vode, vazduha, Sunca i zemlje. Ispratili smo proleće, leto nas je dobro preznojalo. Sada uživamo u ovim blagim večerima osveženja.
Na zapadu se Sunce spremalo da osvetli nekim drugim ljudima istočnu stranu. Završilo je svoj dnevni put iznad naših glava. Nebo se preplavilo rumenilom, pravim večernjim vatrometom boja. Na istočnoj strani su se nagomilali sivi kišni oblaci, jedino je sredina neba bila bez boje. Sredina se nalazila iznad nas. Hodali smo u tišini da ne ometamo zvuke i mirise koji su dolazili do pognute glave našeg psa.
Hodala sam kroz polje umrlog suncokreta. Glave su odnešene, ostale su posečene suve stabljike. Spolja oštre i sive, iznutra ispunjene  belom mekom sunđerastom teksturom koja se ne može uporediti ni sa čim. Sredina se pri pritisku ugiba, pa se na svakoj stabljici prstom može  napraviti malo udubljenje. 
Zapažam sitnice, one me ispunjavaju i doprinose da se osetim delom ravnice. Meka prašinasta crnica iščekujući kišu pokazuje raskošne pukotine nastale kao posledica dugotrajne suše. Usamljena lisica je napravila svoju stazu kroz oštru strnjiku. Mogu se videti tragovi srna. Ponegde i mesta na kojima su ležale. Na strnjici je ostalo dosta klasova pšenice koji nisu prikupljeni kombajnom,dosta hrane se  nudi svima.
Osam minuta koliko svetlost putuje je ostalo dajući slabu svetlost. Polako smo završavali dnevnu šetnju. Ostavljamo stanovnike panonske divljine  da svojim putevima i  samo nima vidljivim stazama pronađu način za opstanak.
Sa istoka su  tamni oblaci oterali zapadnu blagu svetlost. Zagospodarili su večernjim nebom. Pre prvih kapi ušli smo u naše dvorište..

2 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!